Nekoć su utakmice Dinama i Hajduka bile svetkovine, danima se na svakom „ćošku ili kantunu“ govorilo samo o toj utakmici, koja je desetljećima bila doručak, ručak i večera svakog ljubitelja nogometa u Lijepo našoj. Prije dva tjedna obilježena je tridesetogodišnjica Dinamove pobjede u Splitu koja je nakon pobjede nad Zvezdom u Maksimiru nagovijestila da bi „modri“ nakon 24 godine posta mogli konačno osvojiti naslov državnog prvaka. Izvješća iz toga vremena govore kako je upravo na toj utakmici postavljen do danas neoboreni rekord Poljuda.
Nitko ne zna točno koliko je na toj utakmici bilo gledatelja, ali službeno je prodanih ulaznica bilo više od 51.000 tisuće. Svjedoci tvrde da je na stadionu bilo i nekoliko tisuća gledatelja više, jer mnogi su, kako to na ovim prostorima već biva, ušli „mukte“. U jesenskom dijelu sezone u Maksimiru je bio podjednak broj gledatelja, možda čak i veći. Trideset godina poslije utakmice Dinama i Hajduka postale su poligon za osobne obračune njihovih čelnika. Rezultat takvog pristupa najbolje se ogleda u činjenici da se na „ruglu na kraju gradu“ neće okupiti ni trećina broja gledatelja iz vremena koji smo spomenuli. Bude li više od 20.000 gledatelja, bit će to prava senzacija.
Razloga je bezbroj. Činjenica jest da Dinamo u posljednjih nekoliko godina „ubija“ prvenstvo već negdje oko Božića, te da Hajduk u igračkom, financijskom i inom smislu ne može parirati velikom rivalu, što je otupilo zanimljivost ovih utakmica, posebice kada se igraju u Zagrebu, gdje je publika već godinama „razmažena“ i dolazi samo na velike spektakle. Međutim, to je samo djelomični razlog zbog čega bi većina građana Zagreba radije taj dan zaobišla Maksimir nego poželjela naći mjesto na njegovim trošnim tribinama.
Proces uništavanja hrvatskog klupskog nogometa traje već godinama. Nije se to dogodilo u jedan dan.
Posljednjih desetak godina, da ne idemo u daljnju prošlost, bili smo svjedoci golemog broja razno-ranih afera, od divljanja huligana do verbalnih i fizičkih sukoba dužnosnika, mafijaških napada na trenere, sumnji u namještanje utakmica te do recentnih uhićenja visokih dužnosnika nogometne organizacije.
Sve je kulminiralo u posljednjih godinu-dvije kada je sve ono što se godinama potiho pričalo u birtijama izašlo na javno vidjelo. Čišćenje hrvatskog nogometa od nakupljenih anomalija tek je započelo, daleko je to od kraja, ima tu još dosta posla. Neki će reći da je već kasno, da nema lijeka za teško bolesnog „pacijenta“, jer je uznapredovali tumor toliko metastazirao da bi se morao uništiti kompletan organizam kako bi se ponovno krenulo otpočetka i na zdravim osnovama.
Obračun za prevlast nad hrvatskim nogometom još traje, „situacija“ u HNS-u daleko je od rješenja, čelnici HNS-a u otvorenom su ratu s vlašću i ne namjeravaju odstupiti niti milimetar... Nitko ne zna što donose nadolazeći dani i mjeseci. Smirivanju situacije ne pridonose niti čelnici Dinama i Hajduka. Što reći na informaciju kako u Dinamu još uvijek razmišljaju hoće li pozvati na ručak kolege iz Hajduka uoči subotnjeg derbija? Prošle godine vraćena je ta lijepa tradicija nakon nekoliko godina „bojkota“, ali, eto, čini se da neće izdržati niti godinu dana. U interesu hrvatskog nogometa i smanjenju tenzija bilo bi dobro da čelnici dva najveća hrvatska kluba budu primjer civiliziranog ponašanja.
Ako dva glavna čovjeka Dinama i Hajduka Zdravko Mamića i Hrvoje Maleš ne mogu premostiti jaz koji ih dijeli u pogledu zamršene situacije u hrvatskom nogometu, kako onda to očekivati od „običnih“ navijača? Nekoć su utakmice „modrih“ i „bijelih“ punile stadione, nekoć su novine punili Zeko, Mlinka, Cico, Baka, Vujovići i Gudelj, a danas su u centru pažnje Maminjo i Maleš! Nije tajna da se Maminjo i Maleš baš i ne vole, zna se i zbog čega, ali trebali bi znati da na tim prijateljskim objedima ne predstavljaju svoje taštine nego institucije ili ako baš hoćete „svetinje“ hrvatskog sporta i društva uopće. Na potezu su Zagrepčani. Dinamo je ipak domaćin...