Ivano Balić večeras u Njemačkoj igra posljednju utakmicu u profesionalnoj karijeri poslije koje će postati u koordinator za muški rukomet u Hrvatskom rukometnom savezu.
Tri vijesti o kojima se priča
Balić uoči zadnje utakmice otkrio je li promijenio rukomet
Njegov Wetzlar, kojeg je izabrao kao zadnju postaju svog igračkog puta, ugostit će Göppingen, a nakon dvoboja past će zavjesa na 18 godina u kojima je rukometu dao jednu novu, magičnu dimenziju.
Nije tajna kako je Balićeva prva ljubav, premda su mu se roditelji bavili rukometom, bila košarka. Na sreću, iz loptanja pod obručima odnio je vještine playmakera na rukometne terene i postao, subjektivno, najbolji igrač svih vremena, iako će sam reći kako je najveći Jackson Richardson, radi kojeg se između ostalog i odlučio za Portland San Antonio kao prvi inozemni klub u svojoj karijeri.
Na vrhuncu moći se vratio u Hrvatsku
Proveli su u Španjolskoj zajedno jednu sezonu i donijeli Portlandu naslov prvaka, a u četiri sezone u Pamploni još je jednom Ivano uzeo Superkup i to je bilo to od trofeja, jer harali su tad Ciudad Real i Barcelona. Općenito je u klupskoj karijeri mogao uzeti znatno više od Kupa s Metkovićem četiriju uzastopnih dvostrukih kruna sa Zagrebom te Kupa Španjolske s Atletico Madridom. Prije svega, Ligu prvaka, i upravo je nevjerojatno da takav igrač se oprašta od igranja bez najvećeg trofeja.
No, osebujan kakav već jest, Ivano se na vrhuncu, u najboljim igračkim godinama (29), odlučio vratiti u Zagreb odbivši brojne bogatije ponude klubova s kojima je legitimno mogao jurišati na krov Europe.
U 37. godini najbolji asistent Bundeslige
Nakon Olimpijskih igara u Londonu odlučio se za novu avanturu u inozemstvu. Otišao je u Atletico Madrid i odigrao sjajnu sezonu, ali onda je stigla vijest o bankrotu. Ponovno je bio zatrpan ponudama, ali izabrao je Wetzlar, stabilni klub i mirnu sredinu u kojoj će stres biti na minimumu.
Nijemci su bili ponosni što su doveli Ivana, a vrijeme je pokazalo da su imali što i vidjeti, jer ove je sezone, uoči večerašnje utakmice, Balić s 86 dodavanja za pogodak najbolji asistent Bundeslige, premda je prije dva mjeseca kročio u 37. godinu.
Reprezentacija - najveća sreća i najružnija epizoda
Svi golovi za klubove, svi trofeji i sva individualna priznanja kod Ivana padaju u drugi plan kad se spomene reprezentacija. S velikim guštom igrao je za nacionalnu selekciju, 10-ak godina je nas oduševljavao, a protivnike izluđivao prije nego je stigao ružan kraj kada ga je tadašnji izbornik Slavko Goluža neobjašnjivo i šokantno izostavio s popisa za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 2013. Nažalost, nije Ivano jedini kojeg su se na nedostojan način riješile glavešine iz Saveza, ali to je već neka druga tema.
Početak njegova reprezentativnog puta bio je dijametralna suprotnost od zlatnih godina orkestra u kojem je bio prva violina. Na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. Hrvatska je pod vodstvom Josipa Milkovića završila zadnja, na katastrofalnom 16. mjestu. A onda je stigao Lino Červar, čovjek koji je znao kako izvući najbolje od Ivana i kojeg s Ivanom veže veliko uzajamno poštovanje.
Pet puta zaredom MVP
Senzacionalna Hrvatska u Portugalu je 2003. na Svjetskom prvenstvu otišla do kraja, a godinu potom bi vjerojatno uzeli i europsko zlato (jedini reprezentativni trofej kojeg Balić nema) da Aleš Pajovič u polufinalu nije teško ozlijedio Peru Metličića. Sve je nadoknađeno u Ateni, u rapsodijalnom rukometu u kojem je prednjačio Ivano. Tada baš nitko nije mislio da će to biti i jedina zlata koja će Balić osvojiti s reprezentacijom. "Zašto smo osvojili samo dva? To je pitanje na koje vjerojatno nikad neću znati odgovor", u nekoliko je navrata govorio Balić.
Dvaput najbolji rukometaš svijeta u izboru Svjetske rukometne federacije (IHF), 2003. i 2006., pet puta uzastopno MVP na velikim natjecanjima (EP u Sloveniji 2004., Olimpijske igre 2004., SP u Tunisu 2005., EP u Švicarskoj 2006., SP u Njemačkoj 2007.). Možda i najdraža nagrada stigla mu je prije pet godina kada su ga navijači u velikoj anketi proglasili najboljim rukometašem ikad.
S kolikim je žarom igrao za reprezentaciju najbolje svjedoči njegova izjava o tome za čim najviše žali u karijeri: "Finale Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. Da smo tu obranili zlato iz Portugala, možda bismo osvojili šest zlata zaredom." Ako on tako kaže...
