Ponovno drama. I ponovno jedna lopta. Nažalost, hrvatski košarkaši ostali su kratki u utakmici u kojoj su odlučivali detalji, a tu su Srbija bolje snašla i iskoristila svoje prednosti. Na ruku joj je išlo i to što je odigrala puno više ovakvih utakmica. Naravno da ostaje žal, ali ovi momci zaslužili su pljesak za sve prikazano u posljednjih mjesec dana i načina na koji su se borili za Hrvatsku.
Tri vijesti o kojima se priča
Od reprezentacije koja je bila otpisana još uoči kvalifikacija, koju je zadesilo nekoliko otkaza, koju je rijetko tko htio uzeti u ruke i povesti u Torino te u koju je malo tko vjerovalo došlo se do podviga i prvog mjesta u skupini na Olimpijskim igrama. Pritom su redom padali sve renomirani protivnici. Dečki su pokazali da imaju i srce i snagu. I za to im treba skinuti kapu.
Na kraju je malo nedostajalo da se ispiše povijest, ali ovakvim pristupom i nadogradnjom na sve stvoreno u Riju, može se samo naprijed. Vratila se vjera u košarku, a s pogledom prema sutra, nema razloga biti previše utučen. Poraz od Srbije boli, ali na njemu treba učiti. Momentalno. Ovih 12 košarkaša definitivno nisu gubitnici. Barem ne dok u momčadi imaju jednog Bogdanovića, koji je odigrao turnir za pamćenje i može biti veliki zalog za budućnost. A oni mlađi mogu i trebaju biti samo bolji.
Aco je ukupno gledajući odlično vodio ovu reprezentaciju, no neke stvari protiv Srbije mogao je i drugačije odraditi. 'Time-out' u trećoj četvrtini trebao se ranije zvati, kao što je to napravio Đorđević na +11 početkom četvrte četvrtine. Znalo se da Srbija ima dužu klupu i možda se trebalo probati s kojim drugim igračem. Pa makar i riskirati sa Stipčevićem nakon što je došlo do poteškoća u prenošenju lopte dok je Ukić bio u problemima s faulovima.
Mogao je Petrović probati i s nekom drugom vrstom obrane, ali i agresivnije odgovoriti na srpsku obranu koja Hrvatskoj nije dozvoljavala da se razmaše, dok su Đorđevićevi 'specijalci' umarali Bojana Bogdanovića i čekali da padne ritam kao što se to dogodilo nakon poluvremena. Problem je bio i u skoku, gdje je Srbija dobila bitku i time imala više drugih napada.
U ovakvim utakmicama najčešće odlučuju nijanse, a sukus svega je kako su hrvatski košarkaši više griješili. Od slobodnih bacanja do izgubljenih lopti. Pa i toga da su primili previše laganih koševa iz 'backdoor' utrčavanja. Nedostajao je i Šarić u najboljem izdanju. I to je na kraju stiglo na naplatu.
Aco je nakon utakmice sasuo paljbu po sucima, ali ne možemo njih okriviti za ovaj poraz. To ne bi bilo pošteno. Hrvatska je mogla bolje i mudrije i nije se trebala dovesti u situaciju da mora stizati rezultat. Nije ovo bilo njezino najbolje izdanje i prvo treba pogledati u vlastito dvorište. Kod igrača se vidjelo htijenje, ali Srbija je ovo taktički bolje odradila.
Koliko god Aco tražio nesportsku pogrešku Jokića, isto se treba zapitati što je on mogao napraviti drugačije. Teško ćemo se složiti s time da se u obrani nije mogao bolje kontrolirati skok ili probati kojim drugim rješenjem iznenaditi Đorđevića. Bilo i presingom u zadnjoj četvrtini kao protiv Argentine. Nije se slučajno Srbija znala bolje nositi s neizvjesnom utakmicom. Ipak je to reprezentacija koja je duže na okupu i nešto je postigla, a imala je i nešto lukavijeg izbornika.
Bez obzira na sve, košarkaši su osvijetlili obraz nakon debakla na Eurobasketu i bilo je puno više pozitivnih nego negativnih stvari. Dapače, cijeli turnir obilježilo je zajedništvo u momčadi i karakter, koji je pokazao da u tim igračima postoji dovoljno žara i želje da ginu za ovu reprezentaciju. I to ubuduće treba biti mjerilo. Tko nije spreman, bolje da nije ni tu. Ovoj reprezentaciji treba jasna vizija i izbornik na duže staze s ciljem stvaranja pobjednika. Ne smije se dogoditi da iduće natjecanje bude za zaborav.
