Kada bi se birao najbolji predsjednik nogometnih klubova svih vremena, izbor bi se zacijelo sveo na dva imena - Santiago Bernabeu ili Silvio Berlusconi. Ako je Bernabeu ipak najveći, a jest, onda je Berlusconi odmah do njega, samo jednu-dvije stepenice niže.
Kada je riječ o Berlusconiju, tu nema sredine, ili ga vole ili ga mrze, za jedne je anđeo, a za druge vrag. Kroz cijelu karijeru prate ga brojne intrige i kontroverze, malo je reći da je kompleksna osoba, sjajan materijal za najveće psihoanalitičare i doktorske disertacije. Može mu se svašta prigovoriti, ali nitko mu ne može poreći da je veliki predsjednik. Brojke sve govore: 28 klupskih trofeja, sedam Zlatnih lopti. To je učinak Milana pod Berlusconijem. Ovih dana napunit će se točno tri desetljeća otkada je Berlusconi kupio 52 posto dionica od Giuseppea Farine i tako spasio Milan od bankrota. Otada je njegov vlasnik i predsjednik.
Tri desetljeća Silvija Berlusconija na čelu Milana
Milan je početkom 80-tih proživljavao teške trenutke. „Rossoneri“ su 1979. u oproštajnoj sezoni velikog Giannija Rivere osvojili deseti naslov prvaka Italije, a već sljedeće prvi su put u povijesti ispali iz lige, bolje rečeno izbačeni su iz lige zbog skandala oko namještanja utakmica, u aferi poznatoj kao „Totonero“. Milan se vratio u elitu sljedeće sezone, ali je opet ispao u drugu ligu i opet se ekspresno vratio, međutim, upao je u velike financijske probleme. I tu kao spasitelj uskače Berlusconi, tada široj europskoj javnosti još uvijek nepoznati talijanski građevinski i medijski tajkun, poznat i pod nadimkom „Il Cavaliere“.
U tom trenutku malo tko je mogao pretpostaviti da će Berlusconi u rekordno kratkom roku vratiti Milan na krov Italije i Europe. Nakon tranzicijske sezone na čelu s Nilsom Liedholmom, Berlusconi je povukao potez koji je u početku izazvao nevjericu i sumnju, a kasnije se pokazao ključnim u razvoju kluba i potvrdio da nije samo dokoni milijunaš nego i pravi nogometni znalac. Berlusconi je „izvukao iz šešira“ Arriga Sacchija i instalirao ga za glavnog trenera slavnog kluba.
S 'prodavačem cipela' na vrh Europe
Sacchi nije bio profesionalni nogometaš, igrao je tek amaterski, onako za svoju dušu. Dugi niz godina uz trenerski posao u manjim klubovima radio je kao prodavač cipela, no, uspio je uvesti Parmu iz treće u prvu ligu, a Berlusconiju je zapeo za oko nakon što je izbacio Milan u talijanskom Kupu.
Berlusconija nije obeshrabrilo ispadanje Milana od Espanyola u Kupu Uefe, ostavio je Sacchija na klupi vjerujući da će njegove revolucionarne taktičke metode doći do izražaja u narednom razdoblju kada dodatno ojača momčad svjetskim igračima. Berlusconi je u Sacchiju prepoznao ono "nešto" i stoga je podjednako kao i on zaslužan za "revoluciju" koja je uslijedila.
Nakon rekordnog talijanskog transfera s Robertom Donadonijem, Berlusconi je odriješio vreću i doveo nizozemske genijalce Ruuda Gullita i Marca van Bastena, a sljedeće sezone i Franka Rijkaarda. Ta četvorica igrača uz Paola Maldinija, Franca Baresija, Alessandra Costacurtu i Carla Ancelottija bili su kralježnica momčad koja je poharala Italiju i Europu te Sacchija pretvorila u jednog od najvećih trenerskih inovatora i avangardista.
Prvi Berlusconijev „scudetto“ stigao je 1988., a potom i dvostruki naslov prvaka Europe 1989. i 1990. Mnogi će se složiti da je taj Sacchijev Milan jedna od dvije-tri najbolje momčadi svih vremena. Taj Milan je pobjeđivao sve redom i igrao lijepo za oko, i više od toga, spektakularno i nezaboravno.
Sacchi je napustio Milan 1991., a na njegovo mjesto je došao Fabio Capello i nastavio tamo gdje je Sacchi stao. Milan je pod Capellom u razdoblju između 1992. i 1994. osvojio tri uzastopna naslova prvaka Italije, tada je ostvaren rekordni niz od 58 uzastopnih utakmica bez poraza u Serie A, te Ligu prvaka u onom slavnom finalu s Barcelonom u Ateni. Ogroman obol uspjesima Milana u 90-tim dao je i legendarni kapetan hrvatske reprezentacije Zvonimir Boban.
Milan još uvijek prvi iza Reala
Milan je pod Berlusconijem odigrao 1494 utakmice i upisao 770 pobjeda, 423 remija i 301 poraz. Berlusconi je u tri desetljeća vladavine investirao u Milan najmanje 750 milijuna eura, a od najvažnijih trofeja osvojio je osam titula prvaka Italije, pet titula prvaka Europe, dva Interkontinentalna kupa i jedno Svjetsko klupsko prvenstvo. Bolji učinak ima samo Santiago Bernabeu. Od Milana samo Real ima više titula prvaka Europe, i tako će ostati barem još neko vrijeme, a možda i poduže, jer prvi pratitelji Bayern, Liverpool i Barcelona imaju po dvije titule manje.
Izmožden političkim obračunima, financijskim problemima i neumitnom biologijom, Berlusconi je posljednjih godina zapustio svoju „najdražu igračku“. Milan u posljednjih pet godina nije osvojio "scudetto" i kako trenutačno stvari stoje veliko je pitane kada će ga osvojiti. Mnogi su mišljenja da se već odavno trebao povući jer je izgubio kontakt sa stvarnošću i postao infantilni starac koji ne zna što radi, no „Il Cavaliere“ se uporno drži za žezlo i još ga nema namjeru napustiti, iako je mjesto izvršnog direktora prepustio kćeri Barbari, dok je Adriano Galliani i dalje potpredsjednik kluba.
Možda stoje diskvalifikacije njegovih neprijatelja da se pretvorio u „narcisoidnog egomanijaka“ sklonog plastičnim operacijama i više od pola stoljeća mlađim ženama, ali neupitno je da ostaje jedna od najvećih figura svjetskog nogometa. On je Milan a Milan njega pretvorio u legendu. To mu nitko ne može oduzeti.
