I prije negoli je Juan Entrena zabio za preokret Rudeša na Poljudu, znalo se da će subotnja noć u Splitu biti burna. Dalo se to naslutiti zbog skandiranja i Torcide i onih nešto umjerenijih navijača Hajduka.

Kulminirala je ponoćnim sastankom Nadzornog odbora na kojem se raspravljalo o ponuđenoj ostavci predsjednika Ivana Kosa, ostavci koja je odbijena, a Kosu ponuđena prilika da pred javnosti iznese daljnje korake.

Cijelu vojsku Hajdukovih navijača zanimalo je što ima reći klupski predsjednik, ali njegov urbi et orbi nije donio ništa izuzev smjene trenera Joana Carrilla. Istovremeno, s obzirom na to da je Nadzorni odbor odbio ostavku predsjednika Kosa, a on odbio ostavku sportskog direktora Marija Branca, te da je naglašeno kako igrači (zasad) neće biti kažnjeni, postalo je jasno kako je 49-godišnji Katalonac označen glavnim krivcem za aktualnu situaciju. No, je li on baš glavni krivac? Naravno da nije.

Carrillu se mogu zamjeriti određene stvari poput jednodimenzionalnosti u igri (taktika sve na Futacsa dok je Mađar bio zdrav pa što bude), neprepoznavanje situacija tijekom utakmica (kasne i ponekad teško objašnjive zamjene), ali da je (samo) on taj Pedro kojeg treba "objesiti" - s tim se ne možemo složiti.

Glavni su krivci igrači...

Nemjerljivo veći Hajdukov problem od jednog trenera prolaznika koji se na Poljudu zadržao manje od godine dana jesu igrači. I među onima koji su u klubu godinama i među onima nedavno pristiglima većina ih jednostavno nema kvalitetu za Hajduk. Pritom treba naglasiti da nemaju kvalitetu za onakav Hajduk kakav žele svi njegovi navijači - jak i konkurentan do kraja za oba domaća trofeja, uz zapaženiju rolu na europskoj sceni od redovitog ispadanja nakon Velike Gospe.

Po slobodnoj procjeni, za više od pola trenutnog igračkog kadra Hajduk je bio i ostat će najbolji i najveći klub za koji su igrali. A, koliko god navijačima Hajduk bio najveći na svijetu i zaista jest veliki klub, to dosta govori o snazi igračkog kadra jer na današnjoj europskoj nogometnoj mapi Hajduk nije relevantan.

Igrači pristigli iz drugoligaških klubova (Šehić, Fomitschow, Said...) i trećeligaških (Carbonieri, Pešić, Juranović...) nisu u današnjem Hajduku nositelji igre, već, srećom, tek popune, ali za to što pružaju na terenu dobar dio njih prima neadekvatne plaće. Zlobnici bi rekli da je svaka kuna potrošena na neke od pojedinaca iz prve momčadi bačena u bunar.

I zato ih ne treba kriviti. U njihovu smjeru kritike mogu ići na temelju izostanka borbenosti kojom bi eventualno kompenzirali nedostatak znanja, zbog čega ih je uostalom i Torcida prozvala, ali ne u smjeru neposjedovanja kvalitete.

...koje je doveo sportski direktor

Te je igrače netko skautirao, doveo u Hajduk i potpisao s njima ugovor. Tu dolazimo do odgovornosti sportskog direktora, odnosno sportskih direktora jer ne treba zaboraviti kako je prvu momčad osim sadašnjeg (Branca) slagao djelomično i bivši šef sportskog odjela kluba Goran Vučević.

Što se Branca tiče, dobio je povjerenje od predsjednika Kosa i njemu će siječanjski prijelazni rok biti pravi test. S novcem koji je Everton uplatio za Nikolu Vlašića (sjela je polovica iznosa, druga polovica mora biti uplaćena do 15. 10. 2018.) Portugalac nema izbora, već mora dobrano provjetriti svlačionicu, riješiti se onih koji imaju najveći nesrazmjer između pruženog na travnjaku i isplaćenog na račun i dovesti pojačanja. Koliko pojačanja i u kojoj liniji, to je opet procjena koju će morati donijeti Portugalac.

Branco je u Hajduk stigao s odličnim referencama, kao pravi profesionalac koji je s malenim Estorilom napravio pravo čudo dvaput zaredom plasiravši se u skupinu Europske lige. Na glasu kao specijalist za dovođenje dobrih igrača bez odštete ili za zanemarivo maleni iznos, u siječnju mora dodati gas. Sasvim prezicno rečeno, pronaći više Futacsa, Hamzi i Lopeza, a manje ovih ostalih.

Ako uspije, Hajduk će dobiti prijeko potrebnu svježu i kvalitetnu krv u svlačionici, stabilizirati se i izbjeći za ubuduće medijsku hajku kakva se stvorila posljednjih nekoliko dana. Ne uspije li, Hajduk će u ljetni prijelazni rok krenuti s novim sportskim direktorom, a gotovo sigurno i s novim predsjednikom.

Kos traži četvrtog trenera u 19 mjeseci

Ivan Kos je u potrazi za svojim četvrtim trenerom u 19 mjeseci (Burić, Pušnik, Carrillo, ?) i kad ga pronađe, to će morati biti čovjek koji će relativno dugo ostati na Poljudu.

U suprotnom, ako se za pet, 10 ili 15 mjeseci ponovno dogodi ovakav niz loših igara i rezultata, više se neće moći dogoditi da Kos promijeni trenera, a i dalje ostanu u sedlu on i sportski direktor, pa i Nadzorni odbor koji ih je izabrao odnosno odobrio njihov angažman.

Dogodit će se tada izvanredni izbori za Nadzorni odbor, doći će novi ljudi i sve će, uvjetno rečeno, krenuti ispočetka.

Duga cesta koja se ponekad pretvara u rotor

Uvjetno, jer kurs kojim Hajduk brodi u svojoj osnovi jest dobar i ispravan, a koliko god se činilo da se duga cesta o kojoj navijači pjevaju ponekad pretvara u kružni tok iz kojeg nema izlaza, treba reći kako sadašnji model upravljanja Hajdukom nema (ozbiljnu) alternativu. To nikako nisu lokalni političari koji su godinama drmali klubom i doveli ga na rub stečaja, a nije niti nekakav misteriozni gazda koji jedva čeka s kamionima punim novca doći pred Poljud i upumpati desetke milijuna eura u klub. To su priče za malu djecu.

I zato će projekt Hajduka kao narodnog kluba neokrznut izaći iz cijele ove situacije, a što će biti s Kosom, Brancom i igračima, a posljedično i članovima NO-a, to ćemo još vidjeti. Jedino je sigurno kako im je ovo zadnji popravni ispit.