Najave Dinamovih utakmica u Ligi prvaka postale su već odavno teška pokora. Što novo napisati, čemu li se nadati nakon svega što smo vidjeli proteklih tjedana, mjeseci i godina?
Onaj jedan bljesak protiv Arsenala ispao je samo potvrda dobro utvrđenog pravila da su „modri“ kanta za napucavanje u najelitnijem klupskom natjecanju. Pobjede pa i remiji su im kao fatamorgana, neka prikaza koju možete vidjeti ali ne možete dotaknuti.
Kako da dođu do pobjede kad ne mogu ni gol zabiti? Jedini u Ligi prvaka. Možda nije najbolje pitanje može li Dinamo bolje, nego može li još gore. Kad bi neupućeni pogledali tablicu, rekli bi jako teško, ali oni nešto upućeniji ne bi bili tako rezolutni. Jer, iskustvo nas uči da Dinamo uvijek može gore.
Treba li podsjetiti na onaj rijetko viđeni debakl od prije pet godina protiv istog protivnika na istom stadionu. Malo tko je to mogao predvidjeti pa se ipak dogodilo. Petev vjerojatno neće srušiti Jurčićev "podvig", ali nakon loše igre i remija Dinama protiv "moćne" Istre te sličnih igara tijekom čitave sezone, prosipati neku optimističnu priču bila bi žešća tlapnja i zamaranje mozga čitatelja.
Čini nam se potpuno besmisleno pričati o nekakvoj "sportskoj osveti", o tome tko igre, tko ne igra, kakva će biti taktika, u kojoj formaciji će igrati i slične klasične nogometne teme. Kao da to ima neke veze, jer ovo što je Dinamo do sada pokazao u Ligi prvaka ima malo veze s nogometom i može se svesti pod onu Azrinu – užas je moja furka.
Kada je u pitanju Dinamo, ostaje samo ona otrcana i prastara - u nogometu je sve moguće, jer jednom će se, eto, opet dogoditi da Dinamo uhvati pokoji bod, samo se ne zna kad će to biti. Dakle, moguće da je to bude ovaj put protiv Lyona, kao što je moguće da vam i padne klavir na glavu ili torba puna novaca. Nikad ne recite nikad i zato nećemo reći da Dinamo nema baš nikakvih šansi, jer neka šansa uvijek postoji.
Naravno, sarkastični smo jer nam je već puna kapa optimističnih najava i otrcanih frazetina koje pred ovakve utakmice redovito stižu s Maksimira, a u što se, zar ste sumnjali, sjajno uklopio i novi trener Ivajlo Petev, koji pred svaku utakmicu iskrcava naramak nogometmih umotvorina i senzacija. Evo sad je smislio originalnu poruku da bi igrači trebali ginuti za Dinamo.
Prije utakmice "modri" redovito zbore: borit ćemo se za Dinamov dres do zadnje kapi znoja, skupo ćemo prodati kožu, ostavit ćemo srce na teren i slične tipične nogometaške uzrečice, a poslije utakmice: ovo nam je dobra škola, što ste očekivali, imamo mladu momčad, njihova momčad vrijedi „toliko“ a naša samo „ovoliko“. I tako redom, dan za danom, utakmicu za utakmicu, uvijek se ista priča vrti...
Naša poruka „modrima“ samo je jedna: u rezultatskom smislu ništa ne očekujemo, ali dajte konačno igrajte nogomet; i oni su samo ljudi od krvi i mesa, i oni padaju na duple pasove i lažnjake, i vi i oni trenirate svaki dan, i vi ste profesionalci kao i oni, odnosno živite od nogometa, i to jako dobro. Ovo zadnje bi im trebalo biti dovoljno da barem pruže barem dostojan otpor, zabiju poneki gol i prestanu nasmijavati Europu.
