Računica je jasna, samo pobjednik turnira putuje na Olimpijske igre. A one same su trebale biti dovoljan motiv da se napravi potpuna mobilizacija. Pogotovo kad je Hrvatska dobila neočekivanu priliku, jer nemojmo zaboraviti da je posljednje natjecanje završilo bolnim prizemljenjem. Stoga mnogi i ne očekuju bravurozne stvari. S razlogom. Košarka izuzev Eurobasketa u Sloveniji i olimpijskih kvalifikacija u Ateni (kad smo dobili Njemačku s Nowitzkim) nije ponudila puno razloga za optimizam.
Po talentu je Hrvatska i lani bili u samom vrhu, pa znamo kako je sve završilo te tko i na koji način joj je očitao lekciju. Od tada su se neke stvari promijenile. Vruće klupe reprezentacije uhvatio se Aco Petrović, a neki igrači odlučili su ovo ljeto pauzirati ili više nisu dio nacionalne vrste. Najveća promjena je na centarskoj poziciji, gdje nakon nekoliko akcija nema više Ante Tomića, a nakon otkaza Hamiltona i nove ozljede Radoševića, Miro Bilan postao je nominalno prva 'petica'.
Koga nema, bez njega se može
No, kako bi Bogdanović rekao, radije da su unutra svi koji su spremni žrtvovati cijelo ljeto. Tko nije, bolje da nije ni tu. Jer cilj su Olimpijske igre, nešto što bi svakom sportašu trebao biti san. A to znači da nitko odabranih neće imati puno slobodnih dana za rodbinu i najbliže prijatelje. Mnogi će reći, pa trebaju biti ponosni što igraju za Hrvatsku. I jesu, ali odavno to nije reprezentacija koja ima izgrađen kult i čija okupljanja nacija prati s velikim entuzijazmom. Centar Cedevite iza sebe ima sjajnu sezonu te zbog svoje radne etike i kontinuiteta itekako može biti od pomoći.
Onaj u koga polažemo najveće nade je Bogdanović. Na pripremama je pokazao koliko vrijedi kad je potpuno zdrav i u treningu. I veliki je optimist. Neodlazak na OI osobno bi smatrao neuspjehom. Poput Šarića, koji je godinu dana iskusniji i bolji igrač nego što je to bio. Njegova imaginacija se ne može nadomjestiti. On i Bojan ipak su krucijalni ukoliko se želi preko Talijana i Grka do Rija. U nešto drugačijem ruhu, no s kvalitetom s kojom se može pobijediti svakoga. A Italija i Grčka su sve samo ne strah i trepet.
Kapetan Ukić je tijekom priprema u jednom intervjuu dobro rekao 'kako ljudi kod nas danas više razumiju rukomet od košarke'. I bio je u pravu, definitivno je popularniji. Rukometaši su u odnosu na košarkaše heroji. Njih se više prati i u njih se više vjeruje. Međutim, ne može se reći da među košarkašima nema igrača koji nisu spremni jednakim žarom 'ginuti' za Hrvatsku. Hezonja je mogao poput Hamiltona ili Žižića imati prioritet NBA. Nije da Orlando od njega nije tražio da ostane u Americi i što više se spremi za novu sezonu, no to u njegovom pitanju nije dolazilo u obzir.
Kao što će i Bogdanović i Šarić uvijek biti na dispoziciji za Hrvatsku, ali ne i samo oni. Toliko puta osporavani Ukić se već 12 godina odaziva na poziv seniorskih izbornika. Istina, ima igračkih mana, no u momentu dok poneki uopće ne žele biti dio reprezentativnih akcija, njemu je barem stalo. I uvijek će biti bolji takav Ukić nego neki Amerikanac ili jedan od onih koji su odavno rekli zbogom iako su bili u dobrim igračkim godinama. Kao i svi momci koji se od početka lipnja, neki i od ranije, spremaju za Torino. Pritom imajte na umu da ih se nakon svakog okupljanja nanovo kritizira. Naravno, i oni su dosta doprinijeli tome.
Što očekivati od hrvatskih košarkaša u Torinu?
Gledajući iz današnjeg kuta, odlazak na OI bio bi iznenađenje. Italija i Grčka su favoriti, bez obzira što jedni odgovaraju Hrvatskoj, a drugi su desetkovani i neuvjerljivi. Najbolje bi bilo ne stavljati nikakav teren na leđa naših košarkaša, ali potajno se nadati dobrom turniru. To mogu, pohrvati se i pokazati da je reprezentativni dres i dalje svetinja te da je vrijedan prolijevanja silnog znoja u vrijeme dok su mnogi već na odmoru ili mislima u novom ugovoru. Valjda će i lopta onda nešto vratiti.
Već smo pisali kako bi Aco Petrović nakon dugog izbivanja s klupe mogao biti idealno kratkoročno rješenje. Dobar je motivator, zna stvoriti atmosferu i iskoristiti napadačke kvalitete svoje momčadi. Možemo očekivati drugačiju Hrvatsku, onu koja će se pretežito oslanjati na vanjsku liniju i koja će dosta ovisiti o šutu izvana. To ne mora nužno biti loše, dapače, postoji prilika zaigrati s niskom petorkom u kojoj su svi u stanju kreirati u napadu.
Bogdanović bi koji put mogao zaigrati na poziciji krilnog centra, a Šarić na 'petici', dok bi u isto vrijeme na parketu bila još tri vanjska igrača. Nije nerealno, a lako se može pretvoriti u dobitnu kombinaciju. U ovakvoj situaciji vrijedi pokušati. Ionako se dosad najviše patilo na pozicijama jedan i pet.
Među igračima koji će probati izboriti Rio bit će i četiri debitanta, Krušlin, Šakić, Arapović i Planinić. Svaki iz svojih razloga, ponajviše zbog otkaza i toga što su se nametnuli na pripremama. Uostalom, tko od njih je donedavno to mogao i sanjati, a najveću priliku trebao bi dobiti Darko Planinić koji je dobro iskoristio naknadni poziv. Od onih koji bi trebali nositi veći teret ostali su Simon, Stipčević i Babić.
Takva Hrvatska bit će tvrd orah za bilo koga. Možda i bolja nego kad je imala jača imena na svom rosteru. U nešto drugačijem ruhu, no s kvalitetom s kojom se može pobijediti svakoga. Ponekad imena i tržišna vrijednost igrača ne znače ništa. Važnija je atmosfera unutar momčadi i želja kojom se želi doći do određenog cilja. A vjerujemo da je najjači košarkaški turnir svijeta, što olimpijski svakako jest, dovoljan izazov. Na igračima je da pokažu mogu li vratiti vjeru u reprezentaciju.
