Stari Buck njihao se na stolici trijema svoje kuće u okolici Cantona. Pokrivač je prekrio zakržljala koljena, karirana košulja zagrlila je njegovu naboranu kožu. Usna harmonika, model ''TootsMelltowne'' koju mu je otac donio iz Europe kao suvenir iz Drugog svjetskog rata, plela je po stisnutim usnicama. Povjetarac je svratio na njegovu ''malu noćnu muziku''. Nalaktio se na ogradu trijema, i puhao polagano u ritmu harmonike. Sve je na Bucku bilo usklađeno. Boje, melodije, držanje. Sve osim njegove bijele šilterice.

''Djede, kupio sam ti ovu od Brownsa. Znam da su loši, ali barem ju probaj.''

Unuk koji se spremao za fakultet, kupio je Bucku za rođendan novu šiltericu. Jer...

''Ovu nosiš stalno. Kada je otac došao iz rodilišta njihao si ga na ovoj stolici u toj šilterici. Čudi me da nemaš sliku s vjenčanja u njoj. Ima na njoj više rupa nego u obrani Brownsa. Ofucala se, raspada se.''

Buck se nije maknuo iz svog rodnog mjesta već 80 i kusur godina. Zna svaku njegovu poru, rasvjetni stup, golubove na žicama i vlasnike barova. Bio je prvi zaposlenik Kuće slavnih američkog nogometa koja je otvorena 1963. godine u Cantonu. Gradiću koji je na taj način upisan značajnije na američku mapu kulture, sporta i života. Buck je bio ''doorman'', ali ne naravno izbacivač nego portir na ulazu.

''Nemaš pametnijeg posla'', rubovima palca i kažiprsta popravio je šilt i osmjehnuo se.

''Nemam, i neću odustati dok mi ne kažeš zašto nećeš uzeti ovu prekrasnu novu šiltericu.''

Buck je na trenutak, skinuo svoju bijelu golf šiltericu s glave. Uredno počešljane i prorijeđene sijede vlasi nisu naviknule bez svog pokrivala. Pogledao ju je očinski.

''Zato što mi je ona sve na svijetu.''

U tom trenutku je supruga Katty odložila pitu od buće na stol. Buck je na trenutak ''zabremzao''.

''Naravno i ti draga.''

Katty je otrala ruke o pregaču, i ispratila ga oficirskim pogledom. Red je red, a vlast je vlast.

Ljeto 1966.

Buck William Davis, momak u kasnim 20-ima, sjedio je ispred porte Kuće slavnih američkog nogometa, i prebirao usnama po ''TootsMelltowne'' harmonici. Baš kao što će desetljećima kasnije to isto raditi na trijemu svoje obiteljske kuće. Prokleto sunce sjalo mu je iznad tjemena, meškoljio se pod nasrtljivim sunčevim zrakama i u daljini gledao nekoliko geliptera koji pokušavaju glumiti Ronniea Harrisa. Ronnie je bio lokalna faca. Državni prvak u boksu u lakoj kategoriji, i kasniji olimpijski pobjednik. Svi su htjeli udarati i kretati se kao Ronnie. Ako već ne mogu udarati kao Ronnie, htjeli su barem bježati svojim čuvarima kao Billy Shaw. Zvijezda Buffalo Billsa, tadašnjih prvaka u američkom nogometu.

''There he goes'', nasmijao se Buck i potegnuo gutljaj filtrirane kave.
Na obzorju se počeo nazirati i približavati bjelanjak. Društvo koje je glumilo Ronniea i Billyja Shwa dobacivalo je metiljavom kržljavku koji je nadirao kao komet.

Iz jutra u jutro, iz dana u dan. Buck je volio bjelanjka.

''Dobro jutro, gospodine Davis'', pozdravio bi ga svako jutro u trku.

''I tebi sinko'', ozdravio bi mu sa šalicom kave.

Prozirni mršavko, koji je lebdio asfaltom Cantona i oranicama Ohija zvao se David James Wottle. Tada samo 16-godišnjak slabih mišića i velikih snova. U gradu u kojem su svi sanjali u punom sprintu hvatati jajastu loptu i završiti u vitrinama zgrade koju čuva gospodin Buck, Dave je sanjao kako sprinta ne hvatajući jajastu loptu. Dovoljno mu je bilo samo da trči.
Jer on je bio samo 16-godišnjak slabih mišića i velikih snova.

15. srpnja 1972.

Bill Bowerman je bio standardno namrgođen. Drugi svjetski rat je odavno prošao. Sve vojne medalje je pospremio u ormar, i krenuo ganjati one sportske na tartan stazama. Bowerman je imao tu lordovsku ukočenost u vratu. Američku proračunatost, svestranost i perfidnost kojom je dobivao na autoritativnosti kod sportaša. Bio je suosnivač Nikea i jedan od najuspješnijih američkih atletskih trenera u povijesti.

Gospodin Bowerman i Al Duehler, treneri u američkoj atletskoj reprezentaciji nisu bili zadovoljni njegovim zagrijavanjem uoči kvalifikacijske utrke.
''Wottle, dođi ovdje.''

Dave je pritrčao, sada već malo ojačan ali još uvijek donekle koštunjav, nesiguran i izgubljen. Imao je crveni trkaći dres na sebi s natpisom ''Bowling Green''.

''Recite šefe?''

''Pa koji ti je? Odsutan si, je li moguće da ćeš se oženiti za tjedan dana? Loviš Olimpijske igre sinko. Ovo ti je prilika života, oženiti se možeš i nekoliko mjeseci poslije.''

''Nažalost, buduća supruga Jan je ovdje sa mnom. Obećao sam joj odlazak na kvalifikacije za Igre. Ovo nam je uranjeni medeni mjesec'', Wottle se nasmijao kao kakav prištavi pubertetlija, slegnuo ramenima i vratio se zagrijavati.
Bowerman je opsovao i pljunuo sa strane. Dave ima svoj đir. Đir koji će kasnije jednostavno objasniti.

''Nisam se inatio ni usprotivio Bowermanu, meni je sve to nekako bila igra i zabava.''

Dave je bio izvorno trkač na milju. Na tih 1609 metara imao je odlična vremena. No milja se ne trči na Olimpijskim igrama.

''Spremao sam se u kvalifikacijama za 1500 metara. Ali tu mi je prepreka bio Jim Ryun, srebrni sa Olimpijskih igara četiri godine prije.''

Dave je iznenađujuće pobijedio Jima u kvalifikacijama. U disciplini koju je smatrao svojom najboljom olimpijskom disciplinom. Predložili su mu da se proba kvalificirati i na 800 metara na igre.

''Ja trčim milju ili 1500 metara. Nisam za 800. Nisam dovoljno brz. Brzina je moja Ahilova peta. Realno, nemam šanse protiv onih momaka iz Europe. Zar se ne mogu zabavljati onako kako ja želim?''

Probao je i uspio s ludo brzim vremenom na granici svjetskog rekorda. No odlazak ''u crveno'' s okretajima platio je ozljedom koljena. Koljeno je nešto više od mjesec dana prije Igara bilo u kritičnom stanju zbog tendinitisa. Ozljeda skakačkog koljena zahtijevala je višetjednu pauzu. Bila mu je to treća ozljeda koljena u nizu, čak mu je i vlastiti otac rekao da odustane. Trebao je mirovati, ili svesti treninge na minimum. Ah da, trebao se i oženiti. I oženio se.

''Dave you promised me.''

Red je red, a vlast je vlast.

Početak rujna 1972.

Jevgenij Aržanov došao je u Munchen na bojnoj glavi sovjetske rakete. Kad pješadija ''izgine'' u manjim sportovima, tu je kraljica sportova u kojoj se pokazuje nadmoć. Dečko iz ukrajinskog ''Cantona'' gradića Kalusha na zapadu zemlje bio je David Rudisha svog vremena. Tri godine nepobjeđen u finalnim utrkama na 800 metara.

''Trebao sam trčati oko 110 – 130 kilometara tjedno. Trčao sam možda 50-tak. Nisam bio spreman, koljeno mi je bilo u rasulu. Samopouzdanje nikakvo, ali barem sam se oženio'', prisjetit će se Dave svog dolaska na Olimpijske igre u Munchen 1972.

Favoriti Aržanov, Kenijac Mike Boit i veteran Zapadni Nijemac Franz Josef Kemper već su vizirali ulaz u polufinale prije njega. Gledao je kako lete kao rakete ta dva kruga na Olimpijskom stadionu.

''Kog vraga...radim ovdje?'', češkao se po glavi Dave Wottle gledajući društvo oko sebe prije prve kvalfikacijske utrke na 800 metara. Pedeset metara prije kraja prve kvalifikacijske grupe bio je četvrti. Daleko od polufinala. No metiljavi bjelanjak iz Cantona upalio je torpedo ugledavši Bowermana u prvim redovima blizu cilja kako nadrkano sikće. Uspio se izlaktariti, prestići društvo ispred sebe i ugurati se u polufinale.

Isti scenarij gledali smo u polufinalnim utrkama. Dave je ponovno teturao stazom. Njegova polufinalna grupa bila je najsporija. U finale je ušao sa gotovo tri sekunde sporijim vremenom od Aržanova, Boita i ostalog društva.
''Kog vraga...radim ovdje?''

Buck Davis je pripravio filtriranu kavu i upalio televizor. Pogledao je negdje niz aveniju George Halas u Cantonu, kao svakog jutra kada je čekao da prođe bjelanjko. Ovoga puta je bjelanjkova avenija bila svjetska pozornica olimpijskog finala na 800 metara u Munchenu.

Bill Bowerman je sjeo u prve redove pored početka zavoja u ciljnoj ravnini.
Jim Kay, komentator ABC-a najavio je finalnu utrku kao sudar ''slobodnog svijeta i komunizma''.

''And there is Dave Wottle. It's easy to recognize him...He is a man with the golf hat!''

Dave Wottle, čovjek sa bijelom golf šiltericom, je na startu finalne utrke izgledao kao ribič na godišnjem odmoru. Isprva je kapu nosio zbog razbarušene kose. Izgledao je kao Shaggy iz Sco0by Dooa, a onda i kad ju je skratio, nastavio je nositi kapu zbog toga što mu je srasla s glavom. Jednostavno je naviknuo na nju.

Pucanj startnog pištolja prolomio se od Cantona do ovalnog ureda u Moskvi. Svjetina na tribinama munchenske ljepotice podignula se na noge.

''And here we go!'', uzviknuo je američki Božo Sušec.

Rasplet ove nevjerojatne priče čitajte u utorak na GOL.hr-u.