Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
veliki intervju za gol.hr

Vatrena ikona otkrila anegdote s Fenomenom: "Mi smo bili Fićo, a on Mercedes. Trener me zove da pucam slobodnjak, a Ronaldo me gleda i smije se"

U serijalu gol.hr-a Legende HNL-a gostovao je Dario Šimić. U velikom videointervjuu govori o nogometnoj i poslovnoj karijeri, svojem sinu Roku, talentiranom napadaču Lokomotive, brazilskom Ronaldu, Seedorfu, Vieriju i ostalim superzvijezdama Intera s kraja 90-ih, pa šampionskom Milanu, predsjedničkim izborima u HNS-u, promjenama u Dinamu i Superligi…

Hrvatska je dala popriličan broj svjetskih nogometaša, ali nema ih previše koji su napravili takvu karijeru kao Dario Šimić, svojedobno najmlađi debitant u povijesti zagrebačkog Dinama, brončani iz Francuske i prvi Vatreni koji je došao do 100. nastupa za hrvatska reprezentaciju.

Već te tri-četiri informacije govore o kakvom se kalibru igrača radilo, a kada tomu dodamo da je gotovo cijelu dekadu nosio dresove milanskih velikana Intera i Milana, i to u vrijeme kada je Serie A bila najjača liga Europe i kada su u njoj mahom igrali najbolji nogometaši svijeta, a Hrvati se tretirali kao stranci i morali su se tući za tri pozicije s Brazilcima, Argentincima i ostatkom Južne Amerike, pa Afrikancima i istočnim Europljanima, te da je s Milanom osvojio dvije Lige prvaka, po jedan scudetto i Svjetsko klupsko prvenstvo, onda se može reći da je teza s početka teksta potkrijepljena neoborivim činjenicama.

„S Rokom prolazim ono što sam ja prolazio na početku karijere“

S Dariom smo porazgovarali na Kajzerici, u ugodnom ambijentu nogometnog centra Lokomotive, tik do terena na kojem stasa još jedan Šimić, kojem se po talentu i fizičkim kapacitetima smiješi najmanje zapažena karijera.

Riječ je o Darijevu sinu, 17-godišnjem Roku Šimiću, članu Lokomotive i po mnogima jednom od najtalentiranijih napadača Prve HNL. Roko je prošlog tjedna probio led, postigao je ligaški prvijenac. Je li otac ponosan?

„Pa je, to je poseban osjećaj. Naravno, ja sam to sve prošao, i uzduž i poprijeko, ali sada su to nove emocije. S Rokom prolazim ono što sam ja prolazio na početku. Sada razumijem i svog tatu, iako je on to gledao možda iz drugog kuta jer nije bio profesionalni nogometaš. Za njega je to sve bilo novo, a za mene je to ipak puno lakše. Ja sam sve to prošao i mogu mu pomoći sa savjetima; kako da se ponaša, kakve će emocije proživjeti, gdje su problemi, gdje su izazovi, gdje treba stati, kako treba trenirati da bi eventualno povećao svoje šanse da bude vrhunski nogometaš“, kaže Dario Šimić, koji je gostovao u gol.hr-ovu serijalu Legende HNL-a.

gol expired Legenda Modrih o nikad ispričanim ratnim užasima, Dinamu bez Mamića, Modriću i Zvezdinim zvijezdama: "Piksi me oduševio, a Savićević razočarao" divider

S jedne strane, prednost je za mlade nogometaše imati potporu oca s velikom karijerom, a s druge strane, to može biti i određeno opterećenje. Kako vi na to gledate?

„Mislim da je to ipak prednost. Sve ovisi o tome kakav je otac, kako se ponaša, radi li pritisak… S djecom treba pažljivo, bez obzira na to jeste li bili profesionalni nogometaš ili ne, njima ne treba dodatni pritisak, nogomet je već sam po sebi dosta zahtjevan. Tu vidim da ljudi dosta griješe, nešto bi nasilu napravili, a to često zna biti kontraproduktivno. Ne možeš nasilu stvoriti profesionalnog nogometaša. Takav se, između ostalog, mora i roditi. Jasno da mora imati volju i želju za rad. Ako dijete ima tu kvalitetu, ide prema naprijed.“

„Naravno da u nogometu ima guranja, ali bez talenta ne ide“

Bez talenta ne ide, tko god da je otac…

„Znaš ono kad kažu - njega netko gura. Naravno da svega toga ima u nogometu, da postoje protekcije, da te netko gurne, ali u principu moraš biti dobar. Na kraju dođe na zeleni teren, igra pred širom publikom i onda je jako teško ako nisi dobar, pogotovo u ovoj našoj ligi, koja je jako dobra. Ako nisi dobar, lako se psihički i fizički raspadneš.“

Ali lijepo je kada je netko talentiran i ima dobru potporu.

„Onda je to veliki plus, to je sigurno prednost. Kakvo opterećenje!? Nogomet sam po sebi nije lagan, zahtjevan je i uvijek je neki pritisak. Tko ne može izdržati, taj nije za to. Ja mu ne dajem pritisak da mora biti bolji od mene, da mora igrati u velikim klubovima ili da mora biti nogometaš, nego da izvuče iz sebe maksimum, da se koncentrira na svakodnevni rad, to što mora napraviti danas, a utakmica će doći, ona je samo plod tog rada.“

„I ja sam počeo kao napadač pa završio u obrani“

Vi ste bili obrambeni igrač, Roko je napadač. Dakle, na strica Josipa je, zar ne!? Zapravo, sva tri vaša sina su ofenzivci, i Viktor koji je u podmlatku Lokomotive, a i Nicolas koji je u Dinamu.

„Pa, i ja sam počeo kao napadač u podmlatku Dinama, kod Cveka i Cvenka. Ja sam bio, onako, najodgovorniji, pa su mi rekli: 'Ajde ti u obranu.' Možda je i bolje, sigurno ne bih napravio takvu karijeru kao napadač. Vjerojatno bih bio dobar igrač, ali… To sam si i ja mislio za Roka. Svi oni krenu u napadu, a onda se polako pomiču prema nazad. Kazao sam mu: 'Ajd, sad kreni kao napadač, pa ćemo te lako povući na desnog beka ili stopera, jer tu je puno lakše uspjeti. Na kraju je ipak uspio u kadetima, bio je najbolji strijelac prvenstva. Vidio sam da ima dobre predispozicije za napadača.“

Hoće li ostati u Lokomotivi ako Lokosi ispadnu u 2. ligu?

„Ne znam, vidjet ćemo. Uživamo u Lokomotivi, na Kajzerici, imaju dobre uvjete, mislim da je to odličan klub za razvoj mladih igrača. Sve su opcije otvorene. Razmišljam pozitivno i mislim da će se Lokomotiva ipak spasiti, a onda ćemo vidjeti. Ja bih volio da on ostane što duže u Hrvatskoj. HNL je odličan za razvoj mladih igrača, ne treba preskakati stepenice. Možda ne bi bilo dobro da ode u klub koji je iznad njegovih trenutačnih mogućnosti.“

Bilo je poziva iz Italije, spominjala se Atalanta…

„Naravno da svi prate mlade napadače, pogotovo dečke koji su oko 190 cm, a koji znaju igrati. Nema ih puno, pa su kao takvi interesantni. Roko pokazuje i osobnost, na terenu se bori. To me veseli, to je jako dobro.“

Aljoša Vojnović Nova TV ima novog stručnog komentatora za Vatrene: "Bjelica me ostavio u čudu kada mi je otkrio svoje namjere" divider

„U 3. njemačkoj ligi imamo jednog od najboljih hrvatskih stopera“

Kad smo već kod visine, vi ste možda iznad nogometaškog prosjeka, ali ipak ispod idealne visine za stopera. Je li vam to nedostajalo u karijeri?

„Ja sam 180 cm, a Roko je, hvala Bogu, na ženinu stranu. Oni su svi viši od 190 cm. Nećak Jakov (Medić) odlično igra u Njemačkoj, to moram spomenuti. Igrao je u Nürnbergu, pa je prodan u Wehen iz Weisbadena, oni su 3. Bundesliga. Jakov je 193 cm, ima 22 godine i usudio bih se reći da je jedan od najboljih hrvatski stopera u ovom trenutku.“

U obitelji imate još mladih nogometaša.

„Sestrin sin (Niko) igra u Hajduku. Sestra mi je udana za Vlatka Đolongu, bivšeg igrača Hajduka. Jedino od brata Josipa još ne igraju. A igraju i njegovi, odnedavno su počeli, nadamo se da će biti nešto.“

„Da mi je Cafu konkurirao za mjesto stopera, ne bih imao šanse“

Da se vratimo na vaš „problem“ s visinom… Je li to bio određeni hendikep u karijeri?

„Jako mi je to nedostajalo, ali kako da to sad ljudima objasnim. Treba znati da sam ja igrao u Serie A kada je talijanska liga bila najjača. Ja sam praktički rođen u sistemu s tri igrača u zadnjem redu. Ja sam idealan igrač kada stojim desno ili lijevo. To se sad opet vraća u modu, ali tada se u Italiji igralo s četiri igrača. To je druga pozicija, a ja sam relativno nizak za to. Ja sam cijelo vrijeme morao igrati na najvišoj razini na pozicijama koje nisu moje. Ulazio sam u konkurenciju stopera s Maldinijem, Nestom ili Stamom. Igrači koji su rođeni za tu poziciji i sva trojica su 190 cm. Ili recimo s Cafuom i Oddom na mjestu desnog beka, s obzirom na to da Milan nije igrao s tri igrača u obrani.''

''Danas bi mi bilo puno lakše jer se ponovno vraća igra s trojicom. Vidimo kako igra Atalanta, recimo. Meni je to idealno, no u moje vrijeme te pozicije u Italiji uglavnom nije bilo. I kao takav sam bio šaltan, često mi je bilo jako teško. Nekad sam igrao, nekad nisam. Bez obzira na to odigrao sam puno utakmica, 100 utakmica za Inter i 150 za Milan. Naravno da nisam bio standardan, ali treba se znati da sam igrao izvan svoje pozicije. Teško je to bilo meni nekom objasniti, šutio sam i borio se. Da je, recimo, meni Cafu konkurirao na stoperskoj poziciji, on ne bi imao šanse, kao što ja nisam šanse na desnom beku pored njega.“

„Boban je eksplodirao kada je prešao na poziciju iza dvije špice“

Cafu je ne samo jedan od najboljih desnih bekova vaše generacije nego i općenito u povijesti nogometa. Teško je bilo s njim boriti se za mjesto, i to na poziciji koja nije vaša.

„Tako je. Rijetko sam o tome pričao, rijetko su me o tome pitali, ali to je činjenica. To je tako. Mi odgajamo nekog igrača na nekoj poziciji, ode van, a ta pozicija tamo ne postoji u tom trenutku. Jednostavno se tako ne igra. Kao što je Zvone Boban imao dosta problema kada je prešao u Milan, morao se prilagođavati. U 4-4-2 Zvone je morao birati hoće li biti lijevi uz liniju ili... On nije bio ta pozicija, on je igrao desetku, koja u nekom trenutku nije postajala. Postojale su dvije zadnje šestice, igrali su Albertini i Desailly. Tek u nekom trenutku kada je Milan prešao na 3-4-1-2, kada je Zvone prešao na poziciju iza dvije zadnje špice, on je eksplodirao. Pa nismo on ili ja eksplodirali zbog toga što smo postali bolji igrači, nego zato što smo igrali na svojoj poziciji. U nogometu često nije bitno samo jesi li ti pravi igrač ili nisi, nego i je li ti pogođena prava pozicija.“

„Ćiro je bio vizionar“

Uz sve to, i u Bobanovo i u vaše doba konkurencija je u Milanu bila nemjerljivo jača nego danas. To se ne da usporediti.

„Mi smo u šest godina dvaput osvojili Ligu prvaka, jednom igrali finale i još dvaput polufinale. To sve govori.“

Može se reći da je Ćiro Blažević, uz možda Bilarda i Beckenbauera, patentirao sustav 3-5-2.

„Ovisno o tome kako se interpretira taj sustav. Ćiro je bio vizionar u tom smislu da je stavljao vrlo ofenzivne bekove. Lijevo je igrao Jarni, a desno je povukao Stanića ili prije toga Jurčevića. Mala je razlika što mi nismo igrali u liniji, zadnji je bio malo povučen, nešto poput libera, ali recimo da je to bilo na putu modernog nogometa. Također, Ćiri su često spočitavali da ne mogu zajedno igrati Boban, Prosinečki i Asanović, pa ipak su igrali.“

Jeste li vi uviđali to Ćirino vizionarstvo kada ste otišli iz Dinama u Inter i potom u Milan?

„Ja sam tada bio mlad igrač, ne zamaraš se takvim stvarima, a niti imaš takvo znanje. Kada počinješ vani, pogotovo ako nisi educiran, ne razmišljaš previše. Igraš ono što ti trener kaže.“

Što kažete na kritike koje se provlače svih ovih desetljeća, pogotovo u usporedbama s Ivićem ili Barićem, da je Ćiro više motivator nego stručnjak, odnosno da se više oslanjao na psihologiju nego na taktiku?

„Deplasirano je uopće o tome govoriti. Ćiro je bio ispred svog vremena. Kada su svi govorili jedno, on je radio drugo. Naveo sam primjer sa Zvonom, Aljošom i Robijem, pa ofenzivni bekovi. Ćiro je težio igri, to je bio totalni nogomet. Naravno, imao je on neke svoje stvari, ali to su argumenti koji idu na njegovu stranu.“

Dakle, i motivator i stručnjak.

„I to vrlo pametan. Znao je voditi, imao je karizmu, bio je vođa i jedan od rijetkih koji je mogao tu momčad držati pod kontrolom.“

Ćiro vas je promovirao u prvu momčad Dinama.

„On je bio jedan od najvažnijih ljudi za moju karijeru. Uveo me i u prvu momčad Dinama i poslije u reprezentaciju, s tim da sam kod pokojnog Cice Kranjčara postao standardni prvotimac Dinama.“

„Jako mi je žao Cice, bio je poseban čovjek“

Često ističete da su vam obojica najdraži treneri, vjerojatno i zbog toga što su vam bili prvi treneri u seniorskom nogometu.

„To se ne zaboravlja, to će uvijek ostati tako u mojem srcu. Jako mi je žao Cice, bio je poseban čovjek, oko njega je uvijek bilo veselo, širio je pozitivnu energiju. Pravi zagrebački gospodin.“

Cico je imao malo drukčiji pristup svlačionici nego Ćiro.

„Svaki trener ima nešto svoje, ne kažem bolje ili lošije, nego svoje. Cico je bio odličan igrač, imao je isto tako kao i Ćiro karizmu, bio je vizionar, volio je da se igra nogomet. Njegove momčadi igrale su jako dobro, sjetimo se samo Zagreba koji je osvojio prvenstvo. Volio je mlade igrače, volio ih je promovirati. Nema puno trenera koji se žele baviti mladim igračima. Tu je Cico bio vrhunski. Nezaboravna je utakmica protiv Celtica, prvi ulazak Dinama u Ligu prvaka.“

Čuvena utakmica s Newcastleom na neki način odredila je vašu karijeru. Tu su vas zamijetili mnogi veliki klubovi, upisani ste u mnoge bilježnice. Odigrali ste fantastično, možda ste bili i ponajbolji pojedinac, postigli ste izjednačujući gol, sjajno čuvali Asprillu i dobili pregršt duela. Na kraju se dogodila ona opjevana kobna pogreška, ponajprije zbog umora i iscrpljenosti jer Dinamo je igrao s igračem manje više od pola utakmice. Sjećam se da ste poslije izjavili kako si to nikada nećete oprostiti. Bili ste mladi…

„Godinama nisam mogao gledati utakmicu s Newcastleom“

„Da, bio sam jako mlad. Ha, čujte, svatko doživljava utakmice na drukčiji način. Nekad ih ne smiješ uzimati previše k srcu jer bi inače pukao. Moraš ići dalje, za tri dana je nova utakmica. Bilo mi je jako teško. Dugo nisam volio gledati tu utakmicu, iako smo i ja i cijela momčad odigrali fantastično. S igračem manjem okrenuli smo protiv tako jakog suparnika, gdje nas je sudac oštetio. Zadržali smo Asprillu, njihova najopasnijeg igrača. Ma, brz je bio kao vjetar. Nisam volio to gledati, ali godinama poslije ipak jesam. A čuj, naravno da je bila pogreška.''

''Prvo je Ladić trebao ispucati tu loptu. On je meni dao iz ruke da razigramo, da otvorimo napad. Mogao je i on ispucati, a i ja. Nakon što sam pogrešno dodao, dogodila su se još dva-tri momenta prije nego što je Ketsbaija zabio gol. Nije to bilo baš samo tako, ali tko radi, taj i griješi. Greške su moguće i to tako treba gledati. Naravno, uvijek ti je žao navijača, oni su bili najsretniji kada smo dali gol za produžetak i najnesretniji kada smo primili taj gol. Nisu oni bili toliko nesretni jer su vidjeli da je momčad odigrala fenomenalnu utakmicu. Jednostavno, to je nogomet, koji izaziva takve emocije, a nogomet se igra zbog navijača. Nama je uvijek teško, tako učim i Roka, da to treba cijeniti i poštovati.“

„Nisam mogao spavati nakon utakmica, adrenalin je bio toliko jak“

Kako ste vi podnosili velike utakmice?

„Obično nakon tekme nisam mogao spavati do šest ujutro. Toliko je bio jak adrenalin, što nije baš najzdravije. Znamo da nas drugi komentiraju, što je opet normalno. Trebalo mi je dugo da to iskontroliram. Čak možda dok skužiš jer nitko me nije posavjetovao, nitko mi nije rekao. U to vrijeme nije bilo komentara na društvenim mrežama, ali pričalo se po kafićima, kritiziralo u novinama. Automatski ti to teško pada. Ali onda shvatiš: zašto bih se ja svima svidio, svatko ima pravo kritizirati i to je u redu, ali to ne znači da su oni u pravu. Netko ne voli takav tip igrača, drugi je promašio na kladionici pa ti sve po spisku. Ali ja ne moram zbog toga biti tužan, to se ne treba lijepiti na mene. Navijače treba poštovati, svatko ima pravo da mu se netko sviđa ili ne sviđa. Zato i plaćaju ulaznicu.“

„Maksimir se tresao. Novim generacijama teško je to objasniti“

Gledajući s ove distance, je li na toj utakmici protiv Newcastlea zadnji put bila baš brutalna atmosfera na Maksimiru?

„Atmosfera je bila stvarno fenomenalna, isto kao i protiv Partizana. To je bila posebna utakmica, više se neće ponoviti. Bila je dobra atmosfera i protiv Celtica, i na još nekim utakmicama.“

Da, ali protiv Newcastle je bilo baš opako. Protiv Partizana je bio više domovinski zanos, na tribinama su bili ljudi i koji ne dolaze inače na utakmice, a protiv Svraka je bilo baš strogo navijački. Tenzije su bile strašne, istočna ograda je skoro pala.

„Bila je i šok-utakmica, preokrenuli smo s igračem manje, dali gol u zadnjoj minuti za produžetak. Tribine su se tresle. Jako je teško to sada objasniti novim generacijama jer to, nažalost, nisu osjetili.“

„Ulazak u Interovu svlačionicu - kao da sam na drugom planetu“

Bila je to jedna u nizu od velikih utakmica koje ste odigrali u manje od dvije godine i koje su vas prodale u Inter. Kada ste ušli u svlačionicu Nerazzurra, tamo su vas dočekale velike zvijezde, dapače najveća zvijezda tog doba, po meni i najbolji nogometaš posljednjih 30 godina – brazilski superstar, pravi Ronaldo, a uz njega još asovi poput velikog Roberta Baggija, Bergomija, Zamorana, Zanettija, Djorkaeffa, Simeonea, Pagliuce, Ze Eliasa, Paula Souse, Tariba Westa tada manje poznatog Pirla i drugih. Kako ste se osjećali?

„Kao da sam na nekom drugom planetu. Gledao sam ih na televiziji i onda u sljedećem trenutku si s njima u svlačionici. Djeluje nestvarno. Nije se tada odlazilo u velike klubove samo tako, rijetko je to bilo. Hrvatska nije bila u Europskoj uniji, bili smo stranci, borili smo se za mjesto s Brazilcima i Argentincima. Bilo je hoće li uzeti najboljeg Brazilca i Argentinca ili Hrvata. Samo tri mjesta za strance, a za ta tri mjesta konkurira praktički cijeli svijet. Znači, jako je teško bilo doći tamo. Poklopilo se dosta toga, Dinamo je igrao dobro u Ligi prvaka, bili smo i treći na svijetu, da bih ja tamo došao, pogotovo kao obrambeni igrač. Pa uvijek su radije uzimali za stranca nekog napadača nego braniča.“

„Kad sam došao u Inter, letio sam kao dopingiran“

Pogotovo u Italiji koja je imala puno odličnih obrambenih igrača.

„To je činjenica. Eto, našao sam se u takvom društvu, imao sam sreću da u Interu i Milanu igram sa šest ili sedam osvajača Zlatnih lopti. Tada su u Italiju dolazili samo najbolji.“

Kakav vam je bio prvi trening u Interu?

„Ja sam bio kao dopingiran. Letio sam po terenu.“

Je li Ronaldo bio prisutan?

„Ma, nije mi on mogao ništa. Šalim se. Oni su u čudu gledali kakvog su to samo igrača kupili. Letio sam sve dok se nisam ispuhao. Čak mi je trener dao (Mircea Lucescu), ma bilo mi je neugodno, da pucam slobodnjake, a Ronaldo me gledao. Naravno da nisam pucao. Došao trener do mene i veli: 'Šimiću, dođi, ti imaš dobar udarac'“, kazao je i nakon kraće stanke nastavio:

„Trener mi dao da pucam slobodnjak, a Ronaldo sa strane gleda i smije se“

„Ne znam gdje je on to uopće vidio, nikada nisam pucao slobodnjake. Ronaldo je stajao sa strane, gledao i smijao se. Onda sam se ja maknuo, mislim si, ma daj, gdje ću, ne mogu ja pucati. Izmislio sam nešto, kao nije mi dobro, boli me koljeno, neka Ronaldo puca. Stvarno sam bio kao dopingiran, prvih šest mjeseci išao sam ludo, sve dok se nisam potpuno iscrpio. Nisam navikao na takav ritam. U Hrvatskoj bih odigrao neku veliku utakmicu, a onda je bio niz manjih.''

''Imaš vremena da se odmoriš. Tamo je bio derbi svaka tri dana. Lazio doma, pa Parma u gostima. Za Lazio igraju Vieri, Salas, Veron, Nesta, Mihajlović… U Parmi te dočekaju Buffon, Cannavaro, Thuarm, Zolla, Chiesa, Crespo, Stanić… I u manjim klubovima po nekoliko zvijezda, da ne pričaš o velikima.“

„Ronaldo je poseban. Mi smo svi bili Fićo, a on Mercedes“

Kako je bilo igrati protiv Ronalda, makar i na treningu?

„On je bio poseban, stvarno Il Fenomeno. Mi smo svi bili Fićo, a on Mercedes. Kad je bio zdrav, jednostavno neopisivo. Visok 185 cm, fizički nevjerojatan, prirodno jak, brz, eksplozivan… U pet metara te ostavi tri metra. Takva kontrola lopte u trku, takva tehnika… Hoćeš ga na snagu, odbiješ se od njega. Ma, čudo!“

Išli ste na njega na treningu punim gasom?

„Jesam, išao sam na sve, ali bio je korektan. Nije on nešto trenirao, najčešće je bio na stolu za masažu. Ma, nije mu ni trebalo, kad izađe na teren, već vodiš 1:0 ili je protivnik dobio crveni karton.“

Bilo je okršaja i na treninzima. Sjećam se jedne reportaže i okršaja sa slavnim suigračem…

„To je bio Vieri. Ali sve je to normalno, sportski, događa se i prođe.“

Govorim to zbog toga što je konkurencija bila ogromna, pa su i treninzi bili kao utakmice.

„Pogotovo kada je Lippi preuzeo Inter. Tada sam vidio što je totalni profesionalizam, što je trening, ma kao utakmica.“

„Sukob Ronalda i Seedorfa zbog žene? Čuo sam samo glasine“

Vi ste prešli u Inter u siječnju 1999. U ljeto su došli Seedorf, Blanc i Vieri. Je li istina da je poslije bilo napetosti između Ronalda i Seedorfa?

„Ne, koliko ja znam“, nasmijao se Šimić znajući na što ciljamo.

Aludirali smo na aferu koja tih godina drmala Apenine, a i dan-danas se povlači priča o navodnom „bliskom sudaru“ Ronaldove tadašnje supruge i moćnog Nizozemca. Zbog toga je navodno došlo do sukoba i Ronaldove odluke da napusti Inter. Otišao je u Real, a Seedorf zajedno s vama u Milan.

„Znam za tu priču sa ženom, ali stvarno ne znam. Osim što sam čuo te glasine, ja to nisam primijetio.“

Kakav je bio Seedorf?

„Stvarno poseban. Čovjek koji je osvojio četiri Lige prvaka s tri različita kluba. Fućka mu cijeli stadion, a on ih pozdravlja. Što mu više fućkaju, on više traži loptu. Nikada nije bježao od odgovornosti, bio je strašan igrač.“

Pratila ga je fama da je bio „zvijer“ na terenu, ali i izvan njega. Navodno veliki ljubimac žena.

„Bio je nevjerojatno fizički jak. To su ljudi koji se rode s takvim predispozicijama“, nasmijao se Šimić.

„Vieri je bio fenomenalan igrač“

Dotakli smo se i Bobe Vierija, koji je u Inter prešao iz Lazija. Bio je to rekordni transfer u tom trenutku.

„To je bio fenomenalan igrač. Ne znam koliko je taj igrač cijenjen kod nas, ali to je bio ekstra igrač. 190 cm, takvo primanje lopte, takva brzina, realizacija… U tom trenutku imali smo Ronalda i Vierija u momčadi.“

Ali su slabo igrali zajedno.

„Ma, nikada, možda tek pokoju utakmicu. Ili je bio jedan od njih ozlijeđen ili obojica. I ja sam se te sezone ozlijedio. Bili smo prvi i onda smo pali. Imali smo puno ozlijeđenih igrača, inače bismo sigurno bili prvaci. Tko bi mogao zadržati Ronalda i Vierija? Lippi je poslije toga otišao.“

Inter je tih godina bio u specifičnoj situaciji. Nije bio prvak od 1989., a Moratti je trošio ogromna sredstva. Je li se osjećao pritisak?

„Itekako. Vladalo je nezadovoljstvo, frustriranost navijača. To je bila prava sezona da budemo prvaci, momčad je bila fenomenalna, trener također, ali nije se poklopilo.“

„Afera Moggopoli crno na bijelo govori kako je Juve radio“

Je li se osjećao taj opjevani druk Juventusa kroz institucije?

„Poslije je došla ta čuvena afera Moggopoli, koja crno na bijelo govori kako je Juventus tada radio. Ali bez obzira na sve, Juventus je bio veliki klub s velikim igračima, stvarno su imali fenomenalnu momčad. Plus, eto, vidjeli smo podršku od sudaca.“

Potom ste 2002. prešli u redove gradskog rivala Milana.

„Tražili su me i ja sam odlučio prijeći. Milan je tada fenomenalno radio. Ja sam bio dokazan, svidio im se taj tip igrača. Vidjeli su svoju priliku. Došli smo Pirlo, Seedorf i ja. Sigurno se svi pitaju kako su pustili takve igrače. Ali treba gledati kontekst, momčadi je loše išlo, ja sam se ozlijedio, Seedorfu nešto nije pasalo, Pirlo nije igrao na svojoj poziciji, da bismo svi došli u Milan i odmah osvojili Ligu prvaka.“

Jeste li vi u Pirlu mogli zamijetiti te kvalitete koje su poslije došle do izražaja? Pirlo je u Interu pucao na ofenzivne pozicije, dok je u Milanu povučen nazad.

„To je bila Ancelottijeva vizija, pomaknuo ga je na zadnjeg veznog i postao je najbolji igrač na svijetu na tom mjestu. Ali moraš imati takvog trenera, takav način igre da bi njegove karakteristike došle do izražaja.“

„Kada je igrao iza špice, Pirlo nije mogao konkurirati ni za manje klubove“

Jeste li vjerovali da je to moguće?

„Kada sam ga gledao u Interu, kada je igrao na mjestu iza špice, tu ne bi mogao konkurirati da bude standardan igrač, čak ni u nekim manjim talijanskim kubovima. Međutim, na ovoj poziciji postao je jedan od najboljih talijanskih igrača u povijesti.“

Vi ste na početku u Milanu igrali stvarno puno.

„U sezoni kada smo osvojili prvu Ligu prvaka igrao sam 14 od ukupno 17 utakmica. Igrao sam i u prvenstvu standardno. Meni su često znali reći zašto ti ne odeš u neki klub u kojem ćeš stalno biti prvotimac. No i kada nisam bio standardan, u Milanu sam odigrao između 20 i 30 utakmica, a svaka utakmica za Milan bila je posebna i derbi. Stalno smo igrali Ligu prvaka i napadali trofeje. U nekim manjim klubovima to ne bih imao. Još kako sam igrao i za reprezentaciju, skupilo bi se tu dosta utakmica i ja sam bio zadovoljan.“

Kako je Milan prebrodio dva uzastopna šoka: prvo Deportivo u četvrtfinalu Lige prvaka, a onda Liverpool sljedeće sezone u finalu?

„Da, bili su to šokantne utakmice. Uh, ta utakmica s Deportivom... Razbili smo ih prvu utakmicu (4:1), a onda je došao uzvrat. Ne znam što su jeli taj dan da su tu fenomenalnu momčad Milana mogli pobijediti 4:0. I ono finale s Liverpoolom je bilo posebno. Na poluvremenu smo imali 3:0 i na kraju izgubili. Nije bilo lako, ali mi smo ipak igrali finale Lige prvaka. Bilo je nekih napetosti s navijačima, pogotovo kada smo vraćali kući na aerodromu. Ha, čuj, ideš dalje...“

„Nismo otvarali šampanjac na poluvremenu protiv Liverpoola u Istanbulu“

Dvije godine poslije Milan se iskupio, pobijedio je Liverpool u atenskom finalu. Koliko se sjećam, tu je utakmicu „planet Milan“ s velikim nestrpljenjem iščekivao. Svi su željeli osvetu. Da se izgubilo, bio bi to veliki udarac.

„Pa bio bi, ali danas se Milan ne može plasirati ni u Ligu prvaka pa se igra dalje. Dobro, tada su bile druge perspektive, nama je tada sve osim osvajanja Lige prvaka bio neuspjeh. Sada je puno drukčije.“

Da se vratimo na čuveno istanbulsko finale. Što se događalo u svlačionici na poluvremenu? Milan je vodio 3:0, je li bilo opuštanja, neozbiljnosti…

„Ma, ne… Naravno da smo svi bili zadovoljni. Kad vodiš 3:0, kako nećeš biti zadovoljan!? Ali nije bilo nekog opuštanja, Ancelotti je odmah upozorio da se smirimo, da moramo nastaviti igrati, da još ima 45 minuta. Smirivao nas je, ali ne mogu reći da je bila nekakva euforija, da se šampanjac otvarao… Bio je to splet okolnosti, blackout, žuta minuta… Dogodi se, to je nogomet.“

S Vatrenima ste osvojili broncu na SP-u 1998. Sve je tu više-manje poznato. Je li moglo bolje? Je li ostala neka žal?

„Ha, uvijek se može bolje, ali i gore. Možda nas je u početku teže pekao taj poraz od Francuza. Da bi se objektivnije vrednovalo neko razdoblje, treba proći malo vremena. Ponosan sam na sve što smo napravili. Kad se sjetim Ukrajine, ipak je moglo biti puno lošije nego bolje.“

„Zapošljavamo 250 ljudi. Lideri smo na hrvatskom tržištu“

Poslije nogometne karijere napravili ste zavidnu poslovnu karijeru. Napravili ste obiteljski biznis, dosta velik za hrvatske prilike. Koliko firma ima zaposlenih? 

„Sve povezane firme imaju 250 ljudi. Kava i voda su glavni biznis, a na brata je naslonjen lanac Vivas barova. To je bila moja vizija i ideja, još tamo 1998. Budući da sam igrao nogomet i znao značaj vode, način na koji je mi radimo. Dakle, izvorska voda koja je posebno filtrirana, prolazi reverznu osmozu, dodaje se kalcij i magnezij. To sam ja rabio kao vrhunski nogometaš da bi rezultati bili bolji i to sam prenio u Hrvatsku te napravio posao. Nakon 10 godina mogu reći da sam se dokazao i na poslovnom planu. Lideri smo hrvatskog tržišta u vodi za kuće i urede, to su spremnici od 20 litara te za ove male aparate. Napravili smo s jednim talijanskim partnerom naš brend, kapsule koje su posebno išle u vrijeme lockdowna. Mogu reći da smo napravili veliki uspjeh i da želimo dalje razvijati tu priču“, kazao je Šimić. 

Cijeli intervju pogledajte u videoprilogu

Šimićeva prognoza: SuperSportova kampanja Kladim se na dobro

U sklopu SuperSportove kampanje “Kladim se na dobro” Dario Šimić prognozirao je 32. kolo Prve HNL. Ulog je 1000 kuna. Ako oklada prođe, cijeli dobitak ide na račun Udruzi Anđeli, udruzi roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s teškoćama u razvoju.

Ako oklada ne prođe, SuperSport će svejedno uplatiti 1000 kuna na račun spomenute udruge.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider

Još vijesti
divider