Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Od rovova do Old Trafforda

Legenda Modrih o nikad ispričanim ratnim užasima, Dinamu bez Mamića, Modriću i Zvezdinim zvijezdama: "Piksi me oduševio, a Savićević razočarao"

U gol.hr-ovu serijalu Legende HNL-a gostovao je Edin Mujčin, opjevani prvotimac Dinama i bosanskohercegovačke reprezentacije. U velikom videointervju dotakli smo se brojnih tema; od odrastanja u Gornjim Kolibama, ratnog užasa i dramatičnog prelaska preko Save u Marsoniju do igranja velikih utakmica za Dinamo i istrčavanja na Old Traffordu…

Nema stranca do Bosanca. To je izreka koja je davno rođena u Maksimiru, ali kao da je skrojena za Edina Mujčina, legendu Dinama, Marsonije, Poleta iz Bosanskog Broda i bosanskohercegovačke reprezentacije.

Otkako je neovisne Hrvatske u Dinamu je igralo podosta igrača koji su stigli u Maksimir u svojstvu stranaca iz susjedne BiH. Mnogi će se složiti da je Mujčin najbolji. Ostavio je iznimno dubok trag u Dinamu, i to u doba kada su Modri imali možda i najjaču momčad od kraja 60-ih.

Mujčin je godinama bio ljubimac navijača i dobri duh svlačionice. Nikad se nije volio eksponirati, svjetla reflektora zaobilazio je velikom luku i u pravilu ih prepuštao drugima. Kao igrač bio je samozatajan, skroman, a ostao je takav i u trenerskom poslu.

I dalje nerado izlazi u medije, iako doista ima što reći. Imao je iznimno bogatu karijeru i jako zanimljiv životni put, ma pravi triler.

Intervju smo zakazali u centru Lokomotive, trebali smo razgovarati na zelenom travnjaku, tamo gdje se naš junak najbolje snalazi. No dogodio se grom iz vedra neba, snježna mečeva u Zagrebu poremetila nam je planove. U hodu smo se prestrojili u studio.

Čudesno selo Gornje Kolibe

Znam da ste u čuvenim Kolibama Gornjim doživjeli kišu granata. Pamtite li gust snijeg u travnju?

„Kako ne, još malo gušći, tamo negdje 80-ih.“

I ja ga pamtim iz tog doba. Tada to nije bilo nešto odveć neobično. I po tom vremenu igrao se nogomet na svakoj livadi, na svakom ćošku…

„Ma, naravno, igralo se stalno, po cijeli dan nismo ulazili u kuću. To nam je bila jedina zanimacija. Nije bilo kao sad silnih igara, kompjutora, mobitela, društvenih mreža... Dobivali smo batine od roditelja jer nas nikada nije bilo kod kuće, a danas djecu ne možeš istjerati iz stana. Mi smo stalno bili na igralištu i to nas je dovelo do nekih nogometnih karijera.“

S tog igrališta u Gornjim Kolibama izašao je cijeli niz prvoligaških igrača. Radi se o selu koje je očito emitiralo neku posebnu energiju.

„Bilo je oko 1.600 stanovnika, malo veće selo, ali i dalje nevelik broj ljudi. Za vrijeme rata izašla su četiri prvoligaška igrača; ja i moj brat Zemir, Veldin Karić i Armin Mašić.“

Vi i Karić ste bratići.

„Tako je, mi smo od brata i sestre djeca. Stvarno je selo bilo zadojeno nogometom.“

Užasi rata, Galatasnajper iz Slavonskog Broda

Vlado Petrović malo je dalje bio stacioniran.

„On je peti, odnosno četvrti napadač koji je igrao s nama u Marsoniji. Vlado je iz Teslića. Znali su nas često zvati Galatasnajper, aluzija na Galatasaray. Stvarno smo dobro igrali, ušli smo u Prvu HNL i bili pravo osvježenje. U debitantskoj sezoni bili smo peti, što je bio stvarno veliki uspjeh za tadašnju Marsoniju.“

Od vašeg života i karijere mogao bi se napraviti napeti filmski scenarij. U zadnji trenutak izvukli ste živu glavu iz ratnog užasa.

„Rijetko kad pričam o tome, dosta ljudi i ne zna za to. Bili smo na prvim linijama, ja i buraz u rovu. Bili smo vojni obveznici, nismo mogli preko Save. Naš prijatelj Damir Pinjagić, koji je već branio u Marsoniji, i još neki pozivali su nas preko radija da dođemo u klub. Međutim, nismo mogli preko. Ja i brat smo bili u selu kada su se dogodila prva dva pokolja. Poginuo nam je ujak i išli smo na sahranu u Slavonski Brod. Tamo su svi bili sahranjivani jer u selu se to nije moglo. Otišli smo na sahranu i tako su ljudi iz Marsonije došli s nama u kontakt. Stvarno bi se mogao snimiti jedan film kad bih sve ispričao; puške u rovovima, probijanje, ma svašta. Nikada o tome nismo pričali, a možda je i bolje da nismo“, kaže Mujčin sjetnim glasom.

Iz rovova na travnjak Old Trafforda

U samo nekoliko godina; od ratnog užasa i glave u torbi do istrčavanja na travu Old Trafforda u dresu Dinama u Ligi prvaka.

„Igrao sam i prije toga dosta velikih utakmica, bio sam na dosta velikih stadiona, ali jedino sam na Old Traffordu dan prije utakmice stao na treningu i pogledao u nebo. Rekao sam sam sebi: 'Seljačiću iz Koliba, pogledaj gdje si došao – u hram nogometa.' Kako se to sve brzo odvije u životu.“

Vi ste došli u Dinamo u siječnju 1996.

„Marsonia je već počela malo padati, taman je gospodin Šušak došao u 10 ili 11 mjesecu, neki rezultati nisu bili baš najbolji. Ja sam otišao u Njemačku, budući da sam tamo imao puno rodbine koja je izbjegla. Zove me brat iz Slavonskog Brod i kaže da su ga zvali iz Dinama. Pita me: 'Bi li ti išao u Dinamo?' Ma, pješke bi išao, kakva cifra, kakvi bakrači. Jedino što su mi nekad zamjerili jest što nisam dao ultimatum da brat ide sa mnom. Kakvih je igrača bilo, mogao je i on.“

Mitska priča o talentiranijem bratu

Kaže priča da je vaš brat blizanac Zemir bio veći talent od vas. Postoje brojne slične priče. Mit ili stvarnost?

„Kažu da je Goce Jurić imao boljeg brata, pa Mlinarić, pa Boban, pa, eto, i ja. I što je zanimljivo, lošiji su uvijek uspjeli. To je takva fama. Istina je da je brat mogao više napraviti s obzirom na to kakav je bio talent. To treneri mogu najbolje znati. Mislim da sam ja bio malo drskiji, bezobrazniji na terenu. Bio sam gladniji gola, opasniji po gol, a Zemir je bio zahvalan zadnji vezni. Normalno, ne dam reći da je brat bio bolji od mene, ha, ha, ha…“

A jeste li bili najbolji u Gornjim Kolibama u svoje vrijeme? Kažu li da je bilo i boljih?

„Ma, sad će ti reći da je bilo boljih. Bio je ovaj, bio je onaj, ma to je normalno. Moram priznati da je Karić imao puno veće predispozicije od mene; bio je i snažniji i hitriji, a i znao je s loptom. Mi smo bili nekako sitni, mali, ne previše hitri, ali sve svoje mane sam sakrio s bržim pasovima i razmišljanjem. Ja sam u JNA otišao s 59 kilograma. Imao sam 19 godina. Bili smo u Divuljama kraj Splita, mornarica. Igrali smo mali nogomet za oficire, bili smo stvarno dobri. Tamo smo upoznali Joška Popovića, koji je bio u vojarni blizu naše. Često smo se družili, on je imao i automobil. On je tada igrao u Veležu, a mi u Poletu. Nebo i zemlja. Gledali smo u njega razjapljenog lica, on je za nas bio vau. Igrao je mali nogomet strašno, međutim ja i brat smo bili takav tandem da nas je jako teško bilo pobijediti. Čak smo osvajali turnire na Gripama. Tu smo malo imali privilegija, mogli smo više izlaziti i tako.“

Sulejman Halilović igračina i u poznim godinama

Bosanska Posavina dala je puno poznatih nogometaša. Bio je to bazen koji je punio desetljećima glavne slavonske klubove Osijek i napose Cibaliju, bivši vinkovački Dinamo. Iz Odžaka je stigao i vjerojatno najbolji igrač Cibalije svih vremena Sulejman Halilović, kojeg mnogi smatraju i ponajboljim igračem bivše jugoslavenske lige. Odžak je nedaleko od Bosanskog Broda, jeste li pratili njegovu karijeru?

„Kako ne, čak sam imao priliku igrati protiv njega, tamo pred rat republičku ligu. Tada je bio u poznim godinama, no kad vidiš onu eksplozivnost i hitrinu, tek tada osjetiš kolika je razlika u kvaliteti između njega i nas u tom trenutku. Bio je stvarno čudo. Kod nas je bilo još poznatih igrača, Željko Ivanović je igrao u Slobodi iz Tuzle, a Željko Brkić je otišao u Hajduk, dok je Goran Skeledžić igrao u Osijeku i Spartaku iz Subotice, a poslije je otišao u Njemačku. Bilo je stvarno dosta talenta u mom kraju.“

Kako je tekao transfer u Dinamu? U to je vrijeme bilo uobičajeno da se pregovori odvijaju negdje na autoputu. Za Harisa Škoru vadila se torba iz prtljažnika. Kako je to kod vas bio?

„Čuo sam se sa Zajecom, ali Šulentić je vodio pregovore. Rekao sam da ne bih ulazio u Zagreb, nisam još bio u Zagrebu s autom, nego da se nađemo negdje na zaobilaznici. Ja sam dolazio iz Njemačke, a on mi je rekao da se nađemo na odmaralištu Plitvice. Tamo sam prespavao jer se Zajec vraćao iz Atene ujutro. Šulentić me pokupio i otišli smo u Sheraton koji tada još nije radio, ali je bio pred završetkom i mogli smo ući. Zajec je sletio poslijepodne i došao u hotelu. Nisam znao koliko da tražim, sam sam vodio pregovore. Kad sam ja rekao toliko, on u sekundi pruža ruku i kaže može. Mislim se, pa što nisam malo više rekao. Ma, ja bih došao džabe, jer da mi je netko rekao da ću gledati utakmice na Maksimiru, ja bih bio sretan, a kamoli da ću igrati za Dinamo.“

Ispratio Mlinarića i dočekao Modrića

Slavne Dinamove desetke: Mlinarić, Mujčin i Modrić. Tu postoji čvrsta veza. Vi ste ispratili Mlinku, a vas je ispratio Modrić.

„Imam fotografiju gdje Mlinarić izlazi i daje mi dres, a isto tako gdje ja izlazim i dajem dres Modriću. Imam fotografije s mojim idolom te najboljim hrvatskim igračem i Zlatnom loptom. Neprocjenjivo, to moram uokviriti, da se mogu pohvaliti kad uđem u godine.“

U Bosanskoj Posavini ima puno dinamovaca, ali vi ste inače u djetinjstvu navijali za sarajevski Željezničar, je li tako?

„Mi smo svi u kući bili željovci, baš vatreni. Ja to nikada nisam krio. Normalno da sam sada puno veći dinamovac, jer to se izgubilo, ali kad god sam davao intervjue, uvijek sam govorio da sam vatreni željovac. A znam puno onih koji su dolazili i prije navijali za Zvezdu ili Hajduk, govorili su da odmalena navijaju za Dinamu. Uvijek smo se tomu smijali.“

Karijera vam se potom razvijala munjevito. Brzo ste ušli u prvu momčad, a onda i prve velike utakmice. Od dolaska u Dinamo do povijesne utakmice s Partizanom nisu prošle ni dvije godine.

„U tom je trenutku iza kluba stajao državni vrh, za predsjednika je došao Canjug, pokupovali su brojne kvalitetne igrače. U jednom trenutku došli smo zajedno ja, Rukavina, Šarić i Štefulj, a Prosinečki pola godina nakon nas. Pa Jurić i Vlado Petrović. Dovedeno je puno pravih igrača, a imali smo i mlade talentirane igrače kao što su Šimić i Marić. U jednom trenutku u momčadi je bilo 12 reprezentativac svojih zemalja.“

Sakupljao sličice Prosinečkog

Prosinečkog ste gledali na televiziji u svojem selu, a onda ste s njim zaigrali u istoj momčadi.

„On je samo godinu stariji, a ja sam sakupljao njegove sličice. Ja sam došao u Dinamo s 26 godina, a samo nekoliko godina prije toga malo tko je za mene znao. I odjednom ja s njim igram. To je za mene bilo nevjerojatno. Novinari su mi znali reći da bih se ja možda još više ispoljio da nema Robija. Ja bih uvijek odgovorio: 'Ma, kakvi, Robija svi gledaju, na sebe navuče dva igrača, a Edo iz drugog plana zabija.' Valjao mi je puno.“

Na kraju ste sklopili prijateljstvo koje traje do današnjih dana.

„Atmosfera u klubu općenito je bila dobra tih godina. Nas je po 12-13 zajedno izlazilo van. Bili smo klapa, družili smo se. To je jako bitno, uz tu kvalitetu koju smo imali moraju doći rezultati.“

Gdje ste sa Žutim izlazili?

„Baza nam je bila kod Kome, često i u Contyju na Kennedyjevom. Tu bih krenuli, a onda se znalo otići i u Saloon.“

Sigurno ima anegdota napretek.

„Kako ne. Evo jedne: Sjedili smo za stolom, a neko društvo je bilo u blizini, dva dečka i dvije cure. Dolaze k meni i predstave se da su iz Tuzle. Pitaju mogu li se slikati s Prosinečkim. Nema problema. Sjednemo mi i hoće Robi da im plati piće. Na kraju nije čekao konobara, sam im je donio cugu. Oni su ostali paf koliko je običan čovjek. Zato je i bio veliki igrač.“

Kako su reagirali zemljaci?

„Nisu mogli vjerovati, ja nisam mogao vjerovati. Misliš, Prosinečki, pa nije to običan čovjek. Kad ga upoznaš, vidiš da je. Takav je bio i Mlinarić, kad sam došao i gledao u njega kao Boga. To su sve obični ljudi, možda sam i ja takav nekome bio poslije.“

Isti Mlinarić - samozataja i neambiciozan

Dosta ste slični Milinariću, i po igri, a još više po karakteru. Obojica ste nekako samozatajni. Mlinka se nakon igračke karije povukao u sjenu. Slično je i s vama.

„Uopće nije bio ambiciozan, isto kao i ja. Ja puno puta znam reći u društvu sam isti Mlinarić. Ne volimo se gurati, bolje se osjećamo u sjeni. Ni ja sebe ne vidim kao glavnog trenera. Čini mi se da ne bi mogao živjeti 24 sata nogomet. Moraš tako ako misliš biti prvi. Ovako dođeš i odradiš što treba, a glavni brine.“

Vi ste već petu godinu u stručnom stožeru Lokomotive, koja je ove sezone u malo većim problemima. Posljednja je na ljestvici…

„Poslije najuspješnije sezone u povijesti mogla bi doći najgora. Nadamo se da to toga ipak neće doći, moramo vjerovati, iako ne izgledamo u zadnje vrijeme dobro. Ali, evo, došao nam je novi trener, Samir Toplak, koji je navikao raditi pod pritiskom ostanka u ligi. Bit će teško, ali nadam se da ćemo se izboriti za ostanak, što bi u ovom trenutku bio veliki uspjeh. Međutim, u glavama moramo imati i najcrnji scenarij da bi se što prije vratili u elitni rang, da nam se ne dogodi ono što se dogodilo Interu i prije Zagrebu. Imamo pet reprezentativac u momčadi i po tome ne bi trebali biti tu gdje jesmo. Imamo i dosta mladih talentiranih igrača, tako da se nadam da ćemo ipak ostati.“

Nedostaje li današnjim mladim igračima „livadske tehnike“?

„Evo ja sa 51 godinom s njima znam igrati ševu. I onda se oni čude kako ja u tim godinama rijetko ulazim u krug. Za godinu dana sam dosta otišao dole. S 49-50 ja sam još s njima mogao al pari igrati neke igrice. Mi smo odrasli na livadama i ulicama. I nakon treninga nastavljali smo igrati s dečkima iz ulice. To smo radili i ja, i Robi, i Boban i mnogi drugi iz naših generacija. To današnjim igračima sigurno nedostaje.“

Mujčin i Prosinečki kure iza gola na slavnoj utakmici Hrvatske i BiH

Postoji anegdota sa slavne utakmice Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama za SP 1998. u Zagrebu. Vi i Prosinečki gledali ste drugo poluvrijeme iza gola. Čak se i vidite na snimkama. O čemu se pričalo?

„Ja sam izašao na poluvremenu. Izbornik je osjetio da nisam baš maksimalno motiviran.“

Dajdža (Fuad Muzorović) vidio je da malo kočite…

„To je bio jedan top-čovjek, nisam vidio takvog trenera, on je nas držao kao obitelj. Kaže mi na poluvremenu: 'Nisi mi Edo danas nešto raspoložen, ajd ti malo ostani u svlačionici.' Meni je tada laknulo. Voliš da pobijediš, svatko igra za sebe, ali nama u tom trenutku utakmicu nije bila bitna, osim prestiža. Hrvatska da nije pobijedila, ne bi otišla u Francusku. Kad gledaš iz ove perspektive, prvi put navijaš da izgubiš, a ne smiješ igrati protiv sebe zbog svojih kolega koji se bacaju na glavu. Bile su tada velike tenzije, to je bio veliki rivalitet, neki igrači su i plakali što su izgubili. Laknulo mi je kada je izbornik to prepoznao i izvadio me.“

I onda ste se na poluvremenu našli s Prosinečkim, koji nije igrao tu utakmicu.

„Stajali smo točno iza gola kada je Boban zabio za pobjedu.“

Što ste komentirali?

„Veli Robi: 'Što vam je, što ste zapeli, kud se bacate na glavu.' Ja sliježem ramenima, tako je bilo, stvarno je bio veliki rivalitet.“

Srušio Dansku i pomogao Hrvatskoj

Je li bio nervozan kao što to on zna biti. Je li se ushodao?

„Kako neće biti nervozan, utakmica za infarkt. Ladić primi onaj gol, zakuhao je cijelu utakmicu, Baljić je promašio šansu kod 2:2.“

Jesu li se palile pljuge?

„Ma, sigurno jesu, tada se smjelo pušiti na stadionu. Mislim da je bila jedna za drugom.“

Pukla je kutija u 90 minuta.

„Tako nekako, ha, ha, ha…“

U tim kvalifikacijama podjednako je bitna bila i utakmica BiH - Danska. Vi ste odigrali najbolju partiju u dresu reprezentacije. BiH je pobijedila 3:0, a vi ste dali prvi gol. Ta je utakmica puno toga iskrojila.

„Tu smo mi puno pomogli Hrvatskoj. Da mi nismo pobijedili Dansku, da smo izgubili tu utakmicu, Danska je hladno mogla izgubiti u Grčkoj i Hrvatska ne bi otišla u Francusku.“

Prosinečki i Marić najavili da će Partizan dobiti pet komada

Utakmica s Partizanom otišla je u legendu. Sudjelovali ste u akcijama kod četiri gola, dva ste namjestili, pamti se posebno onaj centaršut Cvitanoviću točno na čelo nakon što vam je Krznar ostavio loptu petom.

„Mnogi mi kažu da sam na toj utakmici bio najbolji, ali stvarno smo svi odigrali na visokoj razini. Prosinečki je bio na svojoj razini, ali meni je možda Silvio Marić bio najbolji. Odigrao je stvarno sjajno, donosio nam je silnu energiju. Ja možda nisam ni trebao igrati, bio sam kao neko iznenađenje. U Beogradu nisam ni igrao, bio sam na klupi. Trebali smo tamo dobiti pet razlike, mi izgubimo 1:0. Na kraju samo u Zagrebu slavili s 5:0. Ma, odigrali smo super, imali smo i sreće, a atmosfera je bila za prepričavanje.“

Je li Prosinečki održao neki govor? Pamtite li neku anegdotu?

„Sjećam se da su on i Mara nakon poraza u Beogradu govorili da ćemo i zabiti pet komada u Zagrebu. To je živa istina. Sjećate li se nekoliko uvodnih minuta gdje je Robi odmah zakuhao s njihovim igračima, odmah je tenzije digao do neba. Tu su se i oni malo stisnuli. Robi je imao iskustvo igranja velikih utakmica, tako da nam je s time puno pomogao. Podigao nam je samopouzdanje i dao vjeru da možemo.“

Fantastičnih 45 minuta protiv Atletica

Nekako kada se vas sjetimo odmah nam padne na pamet prvo poluvrijeme s Atleticom. Velika partija cijele momčadi, a vi najbolji na terenu. Zabili ste već u 2. minuti i namjestili nekoliko šansi.

„Mnogi kažu da je to naša najbolja utakmica. I ja mislim da smo tu utakmicu odigrali kvalitetnije nego s Partizanom, pogotovo kad se uzme u obzir jačina suparnika. Atletico je godinu dana prije bio prvak Španjolske, imao je veliku momčad. Ali i mi smo bila ekipa, nismo se nikoga bojali, vjerovali smo u sebe.“

Newcastle također pamte svi Dinamovi navijači.

„Jedna od najtežih utakmica, ostao je jako gorak okus.“

Pamtite li navijanje s te utakmice? Možda i posljednja Dinamova utakmica u Maksimiru s takvom atmosferom. Strast koja je ključala.

Lijevi bek protiv Newcastlea

Sve poslije je luk i voda za tu utakmicu, da ne govorimo o zadnjih desetak godina…

„Kako ne. Bio je urnebes, stvarno nedoživljeno, sve je gorjelo. Mnogi i ne znaju da sam ja tada igrao na mjesto beka, lijevog bočnog. Trener me pitao bi li mogao igrati lijevog beka. Normalno da bih mogao, stao bih na gol samo da igram. Igrao bih i stopera samo da igram. Dobro, to ne bih mogao, kako bih čuvao Asprillu. I Shearer je tada bio u Newcastleu, samo je bio ozlijeđen. S igračem manje smo okrenuli, sekunde su nas dijele od jedanaesteraca. Već samo počeo razmišljati tko bi mogao pucati. Nismo odredili tko će pucati, ali ja bih sebe predložio, iako nisam volio pucati penale. S igračem manje bili smo bolji od jednog Newcastlea, koji je poslije u skupini pobijedio Barcelonu. To najbolje govori kakva smo momčad bili i kakav smo rezultat napravili. I onda ta pogreška u 120 minuti. Jedna od velikih utakmica, stvarno velika. Podsjetila me na onu utakmicu hrvatske reprezentacije protiv Turske na Euru 2008. Slična drama. Žao mi je navijača.“

Arogantni Crveni vragovi

Kako se pogodilo da uzmete dres od strijelca tog nesretnog gola Temura Ketsbaije?

„Sasvim slučajno. Kad smo igrali na Old Traffordu protiv Manchester Uniteda, nitko se nije htio mijenjati za dres. Bilo je hrvanje u hodniku. Uzeo sam od Irwina, mislim da on nije ni ulazio. Nisu htjeli mijenjati dresove jer nisu pobijedili. Kad smo igrali u Zagrebu, uzeo sam dres od Jordija Cruyffa. Pobijedili su pa su bili dobre volje.“

Znači, zvijezde Manchester Uniteda digle su nosove. Englezi po običaju malo arogantni.

„Tako je, s ostalima nije bilo toliko problema. Nemam pojma kako sam zamijenio dres s Ketsbaijem. Dao sam ga nedavno u humanitarne svrhe, ovo što je bili za Palčiće. Mislim da je dres otišao u Čepin.“

Drugi pokušaj proboja u Ligu prvaka bio je uspješan. Pao je Celtic u Zagrebu.

„Tada je Celtic bio puno bolji nego danas. Mi smo tih godina igrali stvarno protiv velikih momčadi i klubova. U skupini smo bili ispred Porta i Ajaxa, s Olympiacosom smo igrali na ledu onu utakmicu u Zagrebu za prvo mjesto. Prvi put se dogodilo da drugi ne ide dalje. Eto, kakve smo sreće bili.“

Usporedba velikih Dinamovih generacija

Nesreća je godinama pratila Modre. Sljedeće sezone treće mjesto u skupini i nastavak natjecanja u Kupu Uefe izmaklo je u zadnjoj sekundi u Marseilleu. Trebalo je proći 49 godina da Dinamo prezimi u Europi. To je naposljetku ostvarila današnja generacija. Možete li povući paralelu između vaše i sadašnje generacije?

„Teško je uspoređivati generacije. Svaka najljepše govori o sebi. Ova naša je sigurno bila jedna od najvećih. Igrali smo Ligu prvaka i nismo bili samo prolaznici, osvajali smo bodove. Sa svima smo bili al pari, nitko nas nije nakantavao. Nije bilo sreće da se ispuni taj cilj prolaska u proljeće. Ja sam bio blizu i s drugom generacijom. Dosta sam ja generacija ispratio. Kad se sjetim samo onog Heerenveena i da smo ispustili 2:0. Pa onda onaj Stuttgart, gdje smo trebali pobjedu, a izgubili smo. I onda je došla ova generacija koja je konačno uspjela. Kupovali su, a nisu puno prodavali igrače i onda vas rezultat nagradi.“

Jeste li iznenađeni rezultatima Dinama u Europskoj ligi, napose velikom pobjedom nad Tottenhamom i prolaskom u četvrtfinale Europske lige? Ta je pobjeda šokirala mnoge u Europi?

„Iznenađenje je već što su Ruse izbacili, jer njihovi klubovi imaju puno više novca i mogu kupiti pola Dinamove momčadi. Već to je uspjeh. Tottenham je bio šlag na tortu. Gledajući prvu utakmicu moram priznati da nisam vjerovao da Dinamo može proći. Po meni je Tottenham igrao koliko je mislio da mu treba. Vidjela se razlika intenzitetu, duelu, ma u svemu. Došli su ovdje igrati koliko im je dovoljno. Dinamo je igrao pametno, nije srljao, znao je da će doći njegov moment. Ja sam mislio da neće izgubiti, ali nisam vjerovao da može proći. Da bi se sve dogodilo, morali su se dogoditi sjajno Oršićevi golovi, pa Livakovićeve obrane… Kad je Tottenham shvatio da bi mogao izgubiti utakmicu, teško mu se bilo vratiti. Nije to prekidač za struju, ne ide to tako. To im se obilo o glavu. Moram istaknuti i Ademija, koji je svaku utakmicu među tri najbolja igrača. To je kvaliteta igrača.“

Uoči Villarreala Dinamu dobro došao kiks protiv Šibenika

Vidite li u ovoj momčadi nekog Edina Mujčina?

„Meni je najsličniji Lovro Majer. On je bio kod nas u Lokomotivi. On ima zlatnu lijevu nogu, mi da imamo samo njegov prekid, bili bi puno opasniji.“

Koliko je u toj nozi vašeg znanja ugrađeno?

„On je talent sam od sebe. Kada ga je prvi put vidio u Kranjčevićevoj, meni je sjajni trener Valentin Barišić rekao: 'Ovaj mali će biti pravi igrač.' Majer je tada bio junior. I onda sam ga pozorno pratio. Ima nešto što ti Bog da, ne može ti to dati ni trener, ni Edo Mujčin. Jedino možemo nešto dati u glavu, usmjeriti kako treba.“

Villarreal u četvrtak istrčava u Maksimiru. Pratite li španjolski nogomet?

„Pratim, pogotovo otkako je korone. Gledam puno utakmica, problem je što ih je previše, pa svako malo prebacujem. Dinamu je možda dobro da mu se dogodio kiks u Šibeniku. Da ne misle kao: sad smo poletjeli i možemo sa svima. Računam da će biti teška, tvrda utakmica, s malo golova. Mene bi zadovoljio rezultat 0:0. Bitno je ne primiti gol. Dinamo može i tamo odigrati dobru utakmicu. Mislim da imaju dobre šanse.“

I Modri su ranjivi

Sljedeće kolo HNL Lokomotiva igra s Dinamom.

„Koliko je za njih dobar kiks protiv Šibenika da se malo otrijezne prije Villarreala, toliko to nama ne paše. Sad će poduzeti sve da se iskupe. Ne smije više kiksati jer Osijek opasno pritišće.“

Šibenik je pokazao da su Modri ipak ranjivi.

„Svi su ranjivi. Šibenik je uvijek bio nezgodna momčad za Dinamo. Bio je to i u moje vrijeme, nisam volio tamo igrati, nekako mi ambijent nije odgovarao. Zaslužili su remi.“

Hoće li se prvenstvo odlučivati derbijem u Osijeku?

„Mislim da neće, jedino ako Dinamo dobije. Ako ne, odluka će pasti u manjim utakmicama. Osijek dobro izgleda na tim utakmicama, ništa spektakularno, ali pobjeđuje. Naša liga nikada nije bila teža za igranje. Ne smiješ se nijednu utakmicu opustiti. Izjednačeno je sve, a i neizvjesno. Dobro je to za ligu.“

Ima li Osijek šansu preteći Dinamo u sljedećim sezonama?

„Sigurno da ima, oni su priču tako i koncipirali, da naprave taj iskorak za godinu ili dvije. Međutim, ukazala im se šansa već ove godine i sigurno da će oni sve napraviti da je iskoriste. Dinamo igra Europu, Kup, prvenstvo, ima igrače u reprezentaciji… Dosta je tu problema.“

Osijek može iznenaditi Dinamo

Ima i organizacijskih problema, braća Mamić pravomoćno su osuđena, morali su napustiti funkcije u klubu.

„Sve to govori da nije nemoguće da Osijek već ove sezone iznenadi.“

Hoće li se problemi s braćom Mamić odraziti na Dinamove rezultate u bliskoj budućnosti? Hoće li klub upasti u turbulencije?

„Možda će biti nekih turbulencija, ali Dinamo će uvijek ostati Dinamo i ako dođu novi, zdravi ljudi. Vidjet ćemo kako će se stvari posložiti. Sigurno je da će prije ili kasnije doći i godinu-dvije krize, to je normalno. Možda je kriza mogla doći i sa njima, ali teško je to bilo zato što su ulagali u momčad. Što će biti, tko će doći, doista je teško reći. Pamtim i ligu za bedaka, a Zdravko je tada doveo sve najbolje mlade igrače. Ispratio sam mnoge generacije.“

Prije povratka u Dinamo nakratko ste otišli u Japan, točnije u Ichiharu, grad nedaleko od Tokija.

„Sezonu i pol igrao sam u JEF Unitedu. To je bio mal klub željezničke kompanije. Sada igraju u Chibi, tamo im je stadion. Sad su Druga liga. Poslije mene u klub je bio i Ivica Osim.“

Vi ste došli u JEF United preko bivšeg slovenskog izbornika Zdenka Verdenika.

„Godinu prije ostali su elitnoj ligi na gol-razliku, a onda smo se popeli na drugo mjesto. Naravno, ne samo zbog mene, doveli su nekoliko dobrih igrača. Verdenik se poslije prodao u puno veći klub Nagoyu. U tom je klubu igrao Piksi Stojković.“

Piksi me oduševio, a Savićević razočarao

Jeste li igrali protiv njega? On je uz Zica ponajveća legenda japanske lige.

„Igrali smo u toj polusezoni. Kad je Piksi napustio Nagoyu, imali su 4-5 tisuća ljudi manje na tribinama.“

Je li u to vrijeme još uvijek dobro igrao ili je živio na staroj slavi?

„Gledam sportski pregled na njihovoj televiziji i zvoni mi telefon. Zove me Nino Bule, koji je tada igrao u Gambi iz Osake. Kaže on meni: 'Znaš li da si drugi asistent lige?' On je imao prevoditelja koji je živo s njima. Ja ništa nisam kužio. Pitam ga tko je prvi: 'Piksi prvi, ti drugi.' Piksi je u tom trenutku još uvijek igrao vrhunski nogomet, iako je već bio u godinama.“

Mujčin ističe da je imao čast upoznati se s petom Zvezdinom zvezdom i današnjim izbornikom Srbije.

„Ja, trener Verdenik i jedan slovenski stoper Milinović našli smo s njim na ručku. Sjedili smo dosta dugo.“

Kako vas se Piksi dojmio?

„Ma, bio je super, čak me oduševio kao čovjek. Dao mi je dres za uspomenu. On je u biti čekao Savićevića koji je s njihovom tadašnjom reprezentacijom bio u Japanu.“

Jeste dočekali Deju?

„Jesmo, Piksi nas je upoznao, ali nije me u tom trenutku baš oduševio pristupom. Nekako je bio hladan. On je meni bio bolji igrač nego Piksi, volio sam te ljevake, driblere, ali kao čovjek me nije dojmio. Piksi je u svoje vrijeme u Jugoslaviji bio veća zvijezda od Savićevića, ali oduševio me pristupom. Baš je običan čovjek…“

Piksi bi mogao napraviti rezultat sa Srbijom

Jesu li vam ulijetali obožavatelji? Piksi je bio velika zvijezda.

„Nisu, kod Japanaca to nije običaj, oni poštuju. Iz daleka pitaju mogu li se slikati. Oni su nas doživljavali kao božanstva. Kad bismo ih mi zagrlili, oni su bili presretni. Njima je to bilo vau.“

Pratite li Piksijev trenerski rad? Dobro mu je krenulo sa Srbijom?

„Oni dugo nisu imali neki rezultat, a sada imaju dobre igrače. Po nekom pravilu Srbija bi sada trebala nešto napraviti. Svi su napravili neki iskorak, i Slovenija i Makedonija. Mislim da bi Srbija pod vodstvom Piksija mogla napraviti iskorak.“

Kako gledate na igre hrvatske reprezentacije u kvalifikacijama? Bilo je dosta kritika, ali mini-ciklus je ipak dobro završio s obzirom na igru.

„Igra nije bila na razini na kojoj smo navikli gledati hrvatsku reprezentaciju. Međutim, nije to toliko čudno. Ova situacija s koronom je sve poremetila. Mi ćemo svi reći: kako njima, tako i nama. No sada svi drukčije nastupaju protiv Hrvatske, koja je postala top reprezentacija i svi joj žele uzeti skalp. Pristup mora biti isti protiv svih jer su i najmanje reprezentacije došle na neku višu razinu. Hrvatska sa svojom kvalitetom takve utakmice ipak dobiva i kad ne igra baš najbolje.“

Modrić može igrati na visokoj razini još dvije godine

Modrić i dalje dirigira, o njemu puno toga ovisi.

„Kad je na toj razini u Realu, kad tamo igra, sigurno da još može pomoći hrvatskoj reprezentaciji. Hrvatska dobro prebrođuje smjene generacija, ne osjeti se to na rezultatu, gotovo uvijek se plasira na velike turnire. Druge reprezentacija to osjete, vidim po Bosni.“

Vi ste dugo trajali, imate li osjećaj dokle će Modrić igrati?

„Neće igrati niže lige kao ja, i ne treba, ne treba se spuštati na tu razinu. Sa svojom konstitucijom i pristupom mislim da može igrati još dvije godine na vrhunskoj razini i onda se treba oprostiti. Veliki igrači se obično tako opraštaju, mogu još igrati, ali se oproste da bi ih ostali u sjećanju kada su bili najbolji“, kazao je Mujčin, s kojim smo razgovarali sat vremena.

Mlada hrvatska reprezentacija plasirala se u četvrtfinale U21 Eura. Tko vam je od mladih najviše po volji?

„Imali su i malo sreće… Lako je biti sad pametan, ali nama leži kada igramo protiv Engleza ili Švicaraca. Nama ne leže Portugalci i Španjolci, koji su kao i mi, ali brže razmišljaju i odigravaju. Imamo mi mladih igrača, neću ništa novo reći ako kažem da je Ivanušec odigrao na top razini. On je najveći potencijal. Napredovao je u Dinamu, to se vidi. Kad igramo protiv njih, zna nam često reći: 'Jao, oni od mene traže da igram obranu.' A mi to kao nismo tražili u Lokomotivi, mi smo ti rekli samo igraj kad imaš loptu. I on i Majer još će napredovati. Nije isto igrati u Lokomotivi i u Dinamu. U Dinamu nema progledavanja kroz prste, kod nas mu je ipak lakše.“

Insajderske informacije iz BiH svlačionice: Petev dobro složio momčad

Da zaključimo s reprezentacijom BiH, u kojoj ste vi ostavili snažan pečat. Kako vidite trenutačnu situaciju?

„Nisam unutra tako da ne znam precizno, ali čitajući medije vidim da atmosfera nije dobra. Ako vidim dvije-tri struje koje se stalno svađaju, evo sad i oko izbora izbornika, na jednoj strani Misimović, a na drugoj Spajić, kako da igrači budu skroz unutra. Dok se to prvo ne riješi, ne vidim neki napredak. To sve igrači čitaju i vide. Prvo se moraju složiti u vodećoj strukturi da bi napravili iskorak.“

Kako vidite novog izbornika Ivajla Peteva?

„Baš sam pričao s igračima iz svlačionice, dakle iz prve ruke, kako dišu. Kažu da je to sad dobro, da je dobro složeno, da funkcioniraju kao ekipa. Nije neuspjeh odigrati 2:2 u Finskoj i s Francuskom doživjeti tijesan poraz. Ti rezultati daju neku nadu da bi moglo krenuti nabolje.“

Jeste li bili iznenađeni izborom Peteva?

„Moram priznati da jesam, očekivao sam da će domaće stručnjake izabrati. Nisam ga pratio u Dinamu, ne znam ga previše, ali, evo, igrači vele da je dobro složio.“

Zmajevima je trebao izbornik s bičem

U vašoj generaciji bilo je puno zvjezdanih imena: Bolić, Baljić, Salihamidžić, Barbarez, Konjić, Kodro… Što je nedostajalo za veći rezultat?

„Uvijek sam se to pitao. Nama je nedostajao jedan Ćiro koji će to znati voditi. Ne mora biti neki trener, ali da bude psiholog. Puno je bilo igrača u velikim klubovima i onda kada dođu kući, sve je to malo opušteno. Nama je trebao izbornik koji će nas bičem udarati. Trebao nam je malo čvršći čovjek koji će nas dovesti u red. Nismo bili zločesti, ali ipak kad se dođe u Bosnu, opustiš se, tamo druženje… Znali smo odigrati vrhunskih utakmica, ali nismo imali kontinuitet, previše smo oscilirali“, zaključio je Mujčin.

Mujčinova prognoza: SuperSportova kampanja Kladim se na dobro

U sklopu SuperSportove kampanje “Kladim se na dobro” Mujčin je prognozirao četvrtfinalne utakmice Europske lige.

Ulog je 1000 kuna. Ako oklada prođe, cijeli dobitak ide na račun Udruge za terapijsko i rekreacijsko jahanje „NADA Vrbovec“. Ako oklada ne prođe, SuperSport će svejedno uplatiti 1000 kuna na račun spomenute udruge.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider

Još vijesti
divider