Samo dvije riječi: nedostatak kvalitete. Konačno treba pogledati istini u oči i jasno i glasno reći: hrvatska košarkaška reprezentacija nema kvalitetu, preciznije dostatnu kvalitetu. Dakle, ima određenu kvalitetu, ali to nije dovoljno za ozbiljniji rezultat. Sve ostalo su samoobmane i priče u vjetar.
Možeš se jednom vaditi na sreću, mentalnu blokadu ili nešto treće, možeš i dvaput, ali ne možeš svaki put. Kad je svaki put, onda je jasno o čemu je tu riječ. Najsmješnija su opravdanja tipa – imaju kvalitetu, ali nemaju „glavu“. Pa to je prva stavka kvalitete. U svemu, ne samo u sportu.
Hrvatski košarkaši nemaju dostatnu kvalitetu
Ako nemaš „glavu“, džaba ti sve ostalo. Ali, kod hrvatskih košarkaša nije „samo“ glava, nema tu ni dovoljno znanja, ni hrabrosti, ni petlje, ni odlučnosti, ni svega što sačinjava kvalitetnu reprezentaciju. Da bi reprezentacija bila kvalitetna, prva stvar koje je potrebna jesu kvalitetni igrači. Pogledajmo hrvatski roster, objektivno i realno, i kakav će biti zaključak? Koliko je tu igrača za koje možemo reći da su kvalitetni?
Nije previše kvalitetan ni stručni stožer, da budemo do kraja iskreni, ali nije vrag da su svi izbornici bili toliko loši. Da ima dostatne kvalitete na parketu i izbornici bi izgledali bolje, puno bolje. Na jednu stvar se stalno vraćamo i nikako ne može shvatiti taj rezon.
Zašto se uporno zovu igrači koji nisu ništa odigrali na posljednjih, ne znam koliko, sedam, osam ili devet turnira? Ako neki nisu na osam ili devet, zar će ne desetom? Einsteinova definicija ludila glasi: ponavljanje istih radnji i očekivanje različitih rezultata. Ne želimo pametovati, ali nismo generali poslije bitke, mislimo da imamo pravo to reći jer to godinama sugeriramo.
Nisu mogli devet puta, kako će deseti?
Znamo da su neki otkazali, ali nisu to jedini hrvatski talentirani igrači. Zar nije bolje pozvati neke mlađe, potencijalno potentnije igrače, ističemo potencijalno, nego one koji dokazano NE MOGU. Ako ništa drugo, neka se mladci kale i skupljaju iskustvo. Rezultat neće biti bitno slabiji, može biti samo isti, a možda čak i bolji. Jer, oni koji devet puta nisu mogli, sigurno neće ni deseti, a neki novi klinci, neopterećeni ranijim neuspjesima, možda tu i tamo nešto odigraju.
Priča o kvaliteti i samoobmanama može se prebaciti i na ostale sportove. Primjerice, na hrvatsku nogometnu reprezentaciju i današnju generaciju koju glavni igrači predvode već godinama. Je li „svjetska“ i koliko je zapravo kvalitetna ako već godinama zakaže u najvažnijem trenutku i nikako da napravi veći iskorak? Zar je uvijek netko drugi kriv, zar je uvijek glavni krivac izbornik?
Pri tome ne mislimo na recentnu situaciju u kvalifikacijskoj skupini, ili ne samo na to, da ne pričamo o trenutačnom izborniku, o kome smo već sve rekli i nema potrebe da se ponavljamo, već na duži period i glavne turnire. Hrvatska je uglavnom bila dovoljno kvalitetna da se kako tako plasira, ali i uglavnom nedovoljno dobra da na glavnoj smotri napravi zapažen rezultat. Istina, nogomet nije toliko egzaktan sport kao košarka, konkurencija je također veća, ali sreća ili neki drugi vanjski faktor mogu odlučiti jednom ili dvaput, nikako pet ili šest puta, a kamoli više od toga.
Nogometaši na tragu košarkaša
Postavimo si pitanje: kako to da Njemačka gotovo nikad ne zakaže i uvijek je na vrhu ili u samom vrhu? Ne želimo uspoređivati Njemačku i Hrvatsku, s Njemačkom se može uspoređivati tek Brazil, nije to smisao onog što želimo reći, usporedba nam služi samo kao dobar primjer suštinske razlike.
Razine su, jasno, različite, ali princip je isti; u slučaju Hrvatske letvica je bitno niže postavljanja, od Hrvatske nitko ne očekuje da igra finala i bude svjetski ili europski prvak kao što se to očekuje od Njemačke. Zašto Njemačka uglavnom ispunjava očekivanja, a Hrvatska i mnoge druge reprezentacije uglavnom ne? Ključan razlog je samo jedan: DOSTATNA KVALITETA. Kakva sreća, kakvi bakrači.
To što izbornici i igrači „galame“ o svjetskoj kvaliteti, a mediji to često nekritički potenciraju, što svi skupa kao nacija često mislimo da su nam reprezentacije kvalitetnije nego što realno jesu, nešto je posve drugo.
