Kakav je osjećaj biti jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša svijeta, najbolji strijelac i najbolji igrač Svjetskog prvenstva za igrače do 20 godina, godinu dana kasnije nastupiti na Svjetskom prvenstvu kao predstavnik svoje države? A kakav je osjećaj kad se dogodi jedan trenutak nakon kojeg to sve počinje tonuti?
Tri vijesti o kojima se priča
To nam može ispričati čovjek koji je to osjetio – Dominic Adiyiah, mladić koji je tada ispred sebe imao sve.
Na djelić sekunde bio je heroj kontinenta, a onda...
Između ostalog i loptu u prvoj minuti sudačke nadoknade produžetaka utakmice četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, loptu koju je udario glavom i koja je išla prema nečuvanom dijelu mreže njihovih protivnika.
A onda se u djeliću sekunde na toj lopti pojavila ruka koja je promijenila sve.
Riječ je o i dandanas legendarnoj ruci Luisa Suáreza, tada i dulje vrijeme nakon toga najboljeg nogometaša Urugvaja, koji je u tom trenutku osjetio da nema izbora. Svjestan da će napraviti potez koji će ga eliminirati iz eventualnog polufinala, pokušao je spriječiti da njegova momčad ispadne već u četvrtfinalu.
Neki bi danas rekli da nije imao izbora, neki da se radi o potezu genijalca koji u sekundi mora takvo nešto smisliti i odlučiti, a neki da se unatoč svemu radi o prljavom potezu. No bio je to potez koji nogometaš ima pravo učiniti, a pravila su jasna. Uslijedit će isključenje i kazneni udarac za protivnika.
Ta ruka pokrenula je nevjerojatan slijed
Bila bi to situacija koja bi u drugim okolnostima bacila momčad u ogromne probleme. U 121. minuti utakmice kod neodlučenog rezultata bilo je to jedina moguća odluka kojom će se probuditi tračak nade.
Taj kazneni udarac Asamoah Gyan nije iskoristio i time je taj tračak nade preokrenut u veliku priliku za preokret. Otišlo se na raspucavanje jedanaestercima, gdje će zapravo početi tužna priča Dominica Adiyiaha.
U četvrtoj seriji raspucavanja upravo je taj mladić, koji je netom prije prvenstva potpisao ugovor s AC Milanom, još uvijek šokiran što mu je Suárezev potez oteo trenutak slave, oteo trenutak gdje bi on bio junak svoje države, čovjek koji je odveo Ganu prema polufinalu, svoj jedanaesterac otpucao jako loše i time dopustio vrataru Musleri da ga obrani, a urugvajski "luđak" Abreu nakon toga je panenkom odveo svoju momčad u polufinale.
Suárezov potez, a slijedom toga i sve što se dogodilo, poput Gyanova promašaja jedanaesterca koji je uslijedio, odveli su karijeru tog mladića u potpuno drukčijem smjeru.
Trebao je biti sve ono što na kraju nije postao
Da Suarez nije dotaknuo tu loptu rukom, mladi nogometaš postao bi mitsko biće afričkog nogometa, strijelac najvećeg gola u povijesti kontinenta. Umjesto toga dogodilo se nešto potpuno drukčije – postao je žrtva jednog od najokrutnijih sportskih raspleta ikada viđenih.
Nakon prvenstva došao je u AC Milan, klub koji ga je kupio pored svih ostalih klubova koji su htjeli ispred sebe vidjeti Zlatnu loptu U-20 prvenstva 2009. godine. Stigao je s etiketom novog afričkog nogometnog čuda i vjerovalo se da je pred njim velika karijera.
Ipak, nakon što je odradio ljetne pripreme s prvom momčadi Milana, odlučili su da je bolje da se u početku kali na posudbi. To je na kraju završilo kao posudba za posudbom, pa je tako u Reggini postigao samo jedan pogodak, a u beogradskom Partizanu ostao je s nulom u toj rubrici. Ništa bolji nije bio ni u Turskoj.
Nakon toga uslijedio je raskid s Milanom kada je službeno za malu svotu prodan u Arsenal, ali ne onaj londonski o kojem klinci sanjaju igrati, nego onaj iz Kijeva. Ni ondje nije pronašao pravu formu. Sedam postignutih pogodaka u ukrajinskoj ligi u dvije godine nije bio učinak koji bi ga vratio na ozbiljnu nogometnu mapu.
Karijeru je završio tako što su ga svi zaboravili
Kako su godine prolazile, tako je nekad ponajbolji mladi igrač svijeta nestajao s radara. Godine 2014. preselio se u Kazahstan, a s 25 i pol godina, odnosno u dobi kada bi napadači trebali ulaziti u zenit svoje karijere, on je otišao na Tajland.
Ondje je proveo dugih šest godina, a u kvalitetom izrazito skromnoj tajlandskoj ligi uspio je zabiti zapravo skromnih 26 golova. Svoju je profesionalnu karijeru tiho i neprimjetno okončao s 31 godinom, tisućama kilometara daleko od svjetala pozornice na kojoj je nekoć bila projicirana njegova budućnost.
Njegova je priča podsjetnik na to da je nekad potreban jedan trenutak da se sve raspline u smjeru suprotnom od očekivanog. Jedan trenutak da prelomi potencijalno veliku karijeru u nogometno lutanje.
Bi li mentalno i profesionalno njegov put izgledao potpuno drukčije da je lopta te zimske noći u Johannesburgu ipak pogodila mrežu?
Odgovor na to pitanje, nažalost, nikad nećemo saznati.
