Dinamovi igrači napravili su lijepu gestu prema najvjernijim navijačima. Nakon službenog proglašenja prvaka i uručenja trofeja, cijela momčad popela se na sjevernu tribinu Maksimira. Kapetan Josip Mišić donio je trofej u rukama i visoko ga podignuo.
Potom su Modri zajedno s Bad Blue Boysima bučno proslavili novi naslov prvaka Hrvatske. Pjevalo se i skandiralo. Scene za pamćenje. Tu druženje s navijačima nije stalo, preselilo se na travnjak.
Igračima i trenerima pridružili su se najbliži članovi obitelji, djevojke i prijatelji. Posebno je lijepo bilo vidjeti igrače kako dijele autograme i selfije najmlađima. Travnjak je bio prepun djece, lovili su svoje idole s dresovima u rukama. Najveća gužva bila je oko Diona Drene Belje i Dominika Livakovića. Strpljivo su se fotografirali i potpisivali sve što bi im gurnuli u ruke.
Livaković popričao s Boysima poslije utakmice
Malo sa strane, pri izlazu sa zapadne tribine, okupila se i jaka postava BBB-a. Krajičkom oka primijetili smo da je Livaković zastao i malo popričao s Boysima. Izvori tvrde da je tema bila dosta ozbiljna. Dečke je zanimalo što Livaković namjerava u ljetnom prijelaznom roku i kolika je šansa da ostane u Maksimiru.
Najgorljiviji navijači Dinama svjesni su koliko je Livaković važan za ispunjavanje visokih ambicija. Vratarsko mjesto uvijek je jedan od ključnih dijelova momčadske kralježnice, a za momčad kao što je Dinamo, može se reći da je i ključno. Bez pravog vratara, koji je u stanju vaditi kestenje iz vatre u presudnim trenucima, teško se probiti do Lige prvaka, a posebice tamo nešto napraviti.
Ako bi ostao, Livaković bi bio Dinamovo daleko najveće ljetno pojačanje. Za njega Modri nemaju adekvatnu zamjenu, a teško da je mogu i naći. Na tržištu jednostavno nema vratara Livakovićevih kvaliteta. Takvi barem nisu dostupni Modrima. Dinamo nema financijske kapacitete kupiti vratara njegove razine, to je posve jasno. Inozemni vratari stoje osjetno više, a upitno je jesu li slične kvalitete.
Odšteta koju je potrebno izdvojiti za Livakovića zapravo i nije tako velika. Dinamo je to u stanju platiti. Ne baš lako, ali mogao bi. I to s dosta velikim postotkom isplativosti. Usuđujem se reći da bi ulaganje u Livakovića bilo najbolja Dinamova investicija. Točno se zna u što se ulaže i što će se dobiti. Samo plasman u Ligu prvaka sve bi debelo pokrio.
Kova možda ne zna engleski, ali...
Jedno od najradosnijih lica na maksimirskom travnjaku bilo je ono trenera Marija Kovačevića. Vidjelo se da je iznimno sretan i ponosan. Poslao je pomirljivu poruku novinarima, a zahvalio se i predsjedniku Zvonimiru Bobanu.
"U presudnom trenutku stao je uz nas i dao nam punu podršku. Zahvaljujem mu na povjerenju, vjerujem da smo ga opravdali", kazivao je dobri čovjek Kovačević, koji možda ne zna baš dobro engleski, ali jako dobro se razumije u ono što je puno teže naučiti – u nogomet. Engleski se da svladati u jednom ljetnom raspustu, a da bi se proniknulo u tajnu nogometne igre, nekima nije dovoljan ni cijeli život.
Dok su igrači i treneri slavili s navijačima na doista sjajnom maksimirskom travnjaku, Boban je sjedio sam na klupi i sve mirno promatrao. Izgledao je kao da gleda u praskozorje, tko zna o čemu je razmišljao; možda je vrtio film sezone, karijere, života, tko zna čega, možda je bio u misaonim potragama za pojačanjima, odnosno "perjem" s kojim će to sve skupa platiti…
I dolazak novih i ostanak trenutačno najboljih igrača. Izgledao je zamišljeno, dok drugi slave, pravi lider uvijek razmišlja tri koraka unaprijed, sudara se s problemima koji će se tek pojaviti, ali izdavao ga je jedva primjetni smiješak. Ipak se na njegovu licu moglo iščitati zadovoljstvo. Nekako sjetno, ali ipak sretno. Kao da je sam sebi promrsio u bradu: "Konačno sam s Dinamom osvojio nešto vrijedno."