Kada su na Vukovar počele padati prve granate Damir Martin je imao tri godine. I dok je otac Boris branio Vukovar, Damir je zajedno s majkom Dubravkom i bratom završio u srbijanskom konclogoru.
Danas uspješnu sportsku priču, prije nešto više od 20 godina prekinuo je rat. Umjesto na Dunavu, Damir je vrijeme provodio u skloništu.
"Meni je to vjerojatno sve bila igra. OK, selimo se tu, ovi nas voze tu kamionima. OK, super, odlično malo smo u Austriji malo smo u Njemačkoj pa kreće škola u Zagrebu '95. Ne pričamo puno u obitelji o tim godinama, fokusirani smo isključivo na sadašnji trenutak i na budućnost", ističe Damir.
Iako se tog vremena ne sjeća, Damir je kao trogodišnje dijete s majkom Dubravkom i bratom Stanislavom završio u srpskom koncentracijskom logoru. Najprije u Rumi, pa u Novom Sadu.
"Pa ne sjećam se... Imam neke slike, ali ne povezujem to s tim", kaže trofejni hrvatski veslač.
Damirov otac, Boris Martin nerado se sjeća rata, Vukovara, skloništa i kaže: "To je sve iza nas."
Boris Martin ima jednu neostvarenu želju
"Dogodi se netko, dogovori neko primirje pa kreneš s jednog dijela grada prema drugom do kuće i strepiš, u istom podrumu su i mama i tata i supruga Dubravka s djecom, nemoguće da od toliko granata ne pogodi, samo strepiš hoće ti supruga reći nemamo više jednog ili dvojicu ili nemaš više oca", prisjeća se Boris Martin.
O ratu i ružnim slikama, kaže, sa svojom dvojicom sinova nikada nije razgovarao.
"Ako ikad požele, sjest ćemo i pričati", kaže ponosni otac koji žali samo što Damir nikada nije uspio biti član veslačkog kluba s Dunava.
"Voli otići na Dunav i na otok na kupanje i voli tamo odraditi ove dužinske pripreme."
Kakvi bi tek uspjesi i medalje bile na Damirovom vratu, da je cijelo djetinjstvo veslao na Dunavu za koji je vezan i na koji odlazi kad god može...
