Kalinjingrad će biti upamćen u povijesti Hrvata najviše po pobjedi nad Nigerijom. S blagom sjetom i lijepim sjećanjima rastali smo se s gradom Kanta i Sandowa. Trojac ekipe Nove TV i GOL.hr-a pamtit će ga i po zanimljivoj arhitekturi, sjajnom stadionu, odličnom policijskom osiguranju i općoj sigurnosti.
A možda još više po lijepim ženama, ljubaznim ljudima, prilično kaotičnom prometu, taksistima kamikazama i ležernosti ugostiteljskih radnika, od kojih većina slabo govori engleski, dok „obični“ građani u prosjeku skoro pa nikako. Rusija je toliko velika da im je njihov materinji jezik sasvim dovoljan.
Iščekivanje Godota
Ponekad nam se čekanje narudžbe hrane ili pića činilo kao iščekivanje Godota. Događalo nam se da smo i sami zaboravili što smo točno naručili kada bi se konobar nakon tko zna koliko vremena vratio s praznim rukama i znatiželjnim pogledom kao da smo tek stigli. U početku vas ta neopisiva ležernost pomalo živcira, ali prije ili kasnije naviknete se i prihvatite igru.
Uostalom, što je vrijeme, ono postoji samo u glavi čovjeka i potpuno je relativna kategorija. Ljudi u Kalinjingradu to očito dobro znaju i prihvaćaju bez opiranja. A i lakše je prihvatiti čekanje kada su domaćini ljubazni, dobronamjerni i prijateljski raspoloženi. Osim odlične organizacije prvenstva, Rusi su se i u ljudskim odnosima zaista iskazali. Ako tako ostane do kraja turnira, bit će odlično.
Pamtit ćemo grad na obali Baltika i po sjajnom posljednjem danu koji smo proveli u gostima kod doista u ljudskom i navijačkom smislu fantastične skupine Riječana. Dečki godinama prate hrvatsku reprezentaciju na svim velikim natjecanjima, pa tako i sada na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Poveća grupa stigla je zrakoplovom do Gdanjska preko Bergama, a potom se automobilima prebacila do Kalinjingrada. Neki su čak stigli izravno iz Rijeke motociklima. Oni su zapravo na proputovanju prema sjeveru Norveške, ali usput su stali u Kalinjingrad i pogledali utakmicu hrvatske reprezentacije.
Hrvatski navijači u Kalinjingradu
Vesela i nadasve duhovita skupina od dvadesetak miroljubivih hrvatskih navijača i poslovnih ljudi iznajmila je kuću u prilično otmjenom kvartu Kalinjingrada.
''Najam na nekoliko dana stajao nas je pet tisuća eura. Inače je cijena oko tisuću eura ili čak nešto manje, ali za Svjetsko prvenstvo cijene su otišle u nebo'', priča nam vođe ekspedicije koji je u Rijeci, ali i među hrvatskim navijačima, poznat kao Toni i slovi za jednog od najupornijih pratitelja hrvatske reprezentacije.
''Bio sam do sada na 141 utakmici hrvatske reprezentacije, od toga dobar dio na gostovanjima. Pratim reprezentaciju od 1991., bio sam svuda osim u Japanu, a i tamo bih išao da sam mogao dobiti potrebne papire'', ponosno otkriva Toni.
Kvart u kojem su iznajmili kuću izgledao bi kao da je na Beverly Hillsu, samo da nema jedne ''sitnice''. Zvuči nevjerojatno, ali ceste su doslovce razrovane, s manjim automobilom jedva da se možete kretati po cesti. Podjednako je nevjerojatno da su napravljene od armiranog betona. Željezo viri iz rupa i jasno se vidi. Jedino logično objašnjenje koje nam je palo na pamet jest to da su tu nekoć bili poligoni za tenkove.
Ruska enklava uglavljena između Poljske i Litve za vrijeme Sovjetskog Saveza bila je najmilitiziranija zona na svijetu, a i sada tamo ima puno vojske. Uglavnom, kuće i okućnice izgledaju sjajno, a vozni park očito dobrostojećih žitelja još impresivnije. Uglavnom su to skupi džipovi i crossoveri.
Urnebesni taksist Dima
''Kako je moguće da su ceste takve pokraj ovakvih kuća? Ovdje ne živi bilo tko, zar ne!?'' upitali smo na hrvatskom jeziku, služeći se i gestikulacijom rukama, simpatičnog taksista Dimu koji nas je vozio do hotela.
''Ne znam, i meni je to čudno'', odgovorio nam je Dima na ruskom vrteći glavom.
''Možda da lopovi ne mogu tako lako pobjeći'', dobacio je kolega sa zadnjeg sjedišta.
Logično da simpatični i vrlo uslužni Dima nije shvatio pošalicu, hrvatski mu nije materinji jezik, ali lako za to, bila je tu još puno zabavnijih nesporazuma. Priča o luksuznom kvartu s razrovanim cestama samo je jedan od nekolicine ruskih misterija koji su nam ostali nerazjašnjeni.
Naši Riječani za vrijeme provedeno u Kalinjingradu toliko su se s Dimom sprijateljili da je s njima i objedovao. Na kraju su mu poklonili hrvatski dres i pozvali ga na more u Hrvatsku. S veseljem je primio poklon i obećao dolazak na odmor.
''Nemoj ga samo nositi dok taksiraš kada u grad stignu srpski navijači. Izgubit ćeš puno potencijalnih mušterija'', dobacio je netko i nasmijao skupinu.
Bilo je podosta zanimljivih anegdota s Dimom, ali jedna je urnebesna. Dima je Riječanima po cijeli dan bio na usluzi, isprva ih je samo prevozio do trgovine, a kasnije su ga slali da samostalno ide po hranu, cugu i ostale potrepštine, što je on rado prihvaćao jer bi ga uvijek dobro nagradili.
Dobar dio ekipe pio je alkoholna pića sa sokom od ananasa. Kako je nestalo soka od ananasa koji su sami kupili po dolasku u Kalinjingrad, poslali su Dimu po novu pošiljku. Naručili su osam komada. Međutim, Dime nije bilo neobično dugo, jučer je bila nedjelja, pa su mislili da trgovine ne rade i da traži one koje su otvorene. Nakon izvjesnog vremena Dima se pojavio sav mokar od znoja, jučerašnji dan bio je prilično topao u Kalinjingradu.
''Uh, dugo mi je trebalo da pronađem osam komada. Obilazio sam trgovine po gradu'', pričao je Dima i iz prtljažnika izvadio osam pravih ananasa.
Nastao je neopisivi lom, Riječani su se valjali po podu, a Dimi nije bilo ništa jasno. Tek je prava ludnica nastala kada su mu objasnili situaciju. Dima je kriknuo i bacio se na klupu udarajući se po glavi. Svi su bili na podu, dvadesetak ljudi klečalo je i valjalo se od smijeha, suze su išle na oči kao slapovi Niagare.
Atraktivna ruska policajka
Meso na tavama počelo je cvrčati, pušilo se na sve strane, ali nitko nije imao snage ustati i prebaciti ga na tanjur. Tko zna koliko bi se tako smijali da se u susjednom dvorištu nije pojavila atraktivna plavuša obučena u ljetnu sportsku opremu.
''Svaki dan trenira u isto vrijeme i ne možete vjerovati što je u stanju napraviti'', prišapnuo nam je jedan od domaćina dok se u isto vrijeme susjeda zagrijavala i odjednom bacila u stoj na rukama utegnuta poput svijeće. U gotovo nadrealnoj sceni dostojne Balkanskog špijuna ili Maratonaca dva tuceta sredovječnih muškaraca krišom je virilo s raznih prozora prvog kata velike kuće dok im se pušilo oko glave sve u šesnaest. Kad bi se susjeda okrenula, svi bismo se sagnuli, a ona nas, kao, nije primijetila. Zezancija na kvadrat.
''Ja sam Olga, inače sam policajka, odjel specijalna policija'', prišla je ugodno mišićava susjeda ogradi i predstavila se s osmijehom na licu nakon što su je dečki gospodski pozvali na piće. Mnogima se opasno zagrcnulo kada su čuli za koga radi.
''Ne, hvala, moram odraditi trening do kraja, možda neki drugi dan'', uljudno je uzvratila ljupka Olga na vrlo dobrom engleskom i vratila se sklekovima i ruskim zgibovima. Taj drugi dan nikada neće stići jer je kompletna hrvatska karavana sljedećeg jutra morala na zrakoplov i put idućeg odredišta, u Nižnji Novgorod.
Hrvatsku reprezentaciju tamo čeka veliki obračun s Messijevom Argentinom. Nadamo se da će Vatreni izvući povoljan rezultat i da će u Nižnjiju biti barem podjednako zabavno kao što je bilo u Hrvatima sretnom Kalinjingradu.
