Tog 21. svibnja, Rijeka je pobijedila Cibaliju i tako potvrdila "transfer" jednog sna u javu generacija i generacija Riječana koje su, s većom ili manjom podrškom, pratile svoju Rijeku kroz sve vodopade i brzace kroz koju ju je prošlost provlačila.

A sada, prema mnogima glavni arhitekt tog senzacionalnog riječkog pothvata, Matjež Kek (ponovo) priča o novom transferu. Ali ovoga puta ne o novom ostvarivanju snova navijača Rijeke. Već o transferima igrača.

Jer, eto, slovenski je stručnjak sinoć zavapio: ''S ovim kadrom ne možemo igrati u Europskoj ligi.''

I pritom, kao nebrojno puta do sada (samo nešto tiše), krivicu zbog ispadanja od Olympiacosa, svalio na Upravu kluba: ''Nije stvar u novcu, sve se može, samo se treba dobro posložiti. Ovo više nije moj posao, nego posao kancelarija.''

Dakle, prema Matjažu Kek,on je kao trener dao sve od sebe, ali s ovakvom "prljavom" ekipom i još "zmazanijim" vodstvom iz loža Rujevice, čak ni on nije mogao više. I sada pere ruke od njih. Poncije Pilat. Na slovenski način.

Samo što je zapravo presudio - sam sebi. Jer dugo već kuha podno Rujevice. Jer Kekovim načinom rada,ali još puno više odnosom na (ne)ljudskoj razini, nisu zadovoljni igrači, a u posljednje vrijeme toga je sve svjesnija i Uprava na čelu s Damirom Miškovićem.

Igrači skandirali Mišku, a ne Matjažu

A autor ovog teksta najavu toga vidio je svojim očima u najslavnijoj večeri riječkog kluba. One večeri kad je Rijeka pobijedila Cibaliju i definitivno potvrdila osvajanje prvog naslova prvaka Hrvatske. Naime, u cijeloj navijačkoj euforiji garniranoj ulaskom Armade i ostatka vjernih ljubitelja riječke bijele boje, bile su nam čudne dvije situacije.

Prva: igrači su na tribine Rujevice po trofej koji pripada najboljoj nogometnoj momčadi Hrvatske, stigli bez svog trenera. Bez Matjaža Keka. Probajte se sjetiti jeste li ikad vidjeli da je jedna momčad to u sličnoj situaciji napravila - da vojnici odu po zasluženo osvojeni "ratni plijen" bez svog vojskovođe?!

Druga: Kako se Kek nije pojavljivao dobrih 5-10 minuta, navijači su ga počeli dozivati: ''Kek,Kek,Kek...'', orilo se s travnjaka Rujevica na kojima su se sada navijači klanjali svojim nogometašima,a ne obrnuto kako je to običaj,a onda su igrači uzvratili:

''Mi imamo "Miška" vođu svog, mi imamo "Miška" vođu svog!''

Dakle, preuzmu pehar bez Keka i onda skandiraju ime Damira Miškovića. Slobodno, pročitajte ponovno tu rečenicu. Istinita je! I neka samo ostane na tome,da ne ulazimo u detalje iz svlačionice koje su došle do nas i kojima bismo još zornije potvrdili narušenost odnosa između slovenskog trenera i njegovih nogometaša.

Navijali optimistični, trener pesimističan

I sad povratak u sadašnjost. A aktualni trenutak utvrdit će slijedeće činjenice:
Rijeka je od Olympiacosa izgubila ukupnim rezultatom 3:1.
Rijeka je u Pireju mogla izgubiti i više od 2:1.
Rijeka je u uzvratu bila bolja od grčkog prvaka,nadigrala ga i ta je utakmica vrlo lako mogla završiti pobjedom Rijeke.

Dakle, sve u svemu,bilo je to zapravo vrlo tijesno. I da je Gorgon zabio kod 0:0 svoju "mrtvu" šansu, Rijeka bi danas gotovo pa izvjesno bila u Ligi prvaka (o Mateiovom "potezu" i odluci da ne doda Heberu u prazan gol nećemo trošiti previše riječi).

Znači, sve se svelo na jedan promašaj, a jedan šut glavom, na jednu loptu. Jednu!

Pa zašto onda Kek ne žali za prolazom nego ide čak toliko daleko da otpisuje šanse svoje momčadi u Europskoj ligi? Zašto, kada bilo momčadi "kuca" u potpuno suprotnim pulsom?!
Zašto ako su navijači puni ponosa napustili Rujevicu, zašto je onda trener jedini tako pesimističan??

Možda zato što zna da su Bradarić, Mišić, Maleš i ostali igrači toliko psiho-fizički potrošeni da u sljedećih mjesec dana neće moć "hodati"? I to sve zbog njega. Ne nekog drugoga,jer Slovenac je taj koji ih je zgazio u cijeloj prošloj sezoni, ali onda i u pripremama te startu ove nove sezone.

Jer kao da mu pojam "rotacija" zvuči kao nešto iz rječnika stranih riječi. Ne,on će igrati s 12-13 igrača,pa makar im i "brada", tj. ramena ispadala od iscrpljenosti. A pri tome će uskratiti svaku priliku novim igračima da se dokažu. Kao što je Matic Črnic prije i npr. Damjan Đoković sada.

A upravo je to Kek prije fantastično radio, jer, ruku na srce, tko je od nas znao da jedan Ristovski i/ili Vešović mogu igrati tako dobro kao što su igrali/igraju za Rijeku? Nitko! Ali znao je Kek, i s njima stvorio ponajbolji tandem beka i krila u povijesti HNL-a.

Pa što se onda promijenilo? Kek će reći: "Promijenilo se to da Rijeka sada napada Ligu prvaka",no nama se čini da se promijenio samo - on! Ili je tek sada i otvoreno prema javnosti počeo iskazivati svoje pravo lice.

Ostaje dojam da momci iz riječke svlačionice već znaju odgovor na to. A nama nam ga ne trebaju izreći. Imaju oni kome su i skandirali i tko će ih (po)slušati, pa makar bio i na drugom kraju svijeta, kao npr. u Nigeriji.

A taj će konačno morati poslušati i Keka. Ali ne kako bi mu uslišio molbe za "još dva igrača koja nedostaju Rijeci",već kako bi mu pokazao put prema izlaznim vratima kluba. Jer, ako nas pitate, Kek upravo to i želi...