Bio je to derbi relativno visokog ritma i energije, jasno za razinu HNL-a, neizvjestan, u sjajnoj atmosferi, s jednim lijepim golom, ali prema mojem mišljenju ne osobito kvalitetan u odnosu na razine kojima se stremi, a to su europske. Previše pogrešaka, i to svih vrsta, posebice u predaji lopte i obrambenoj skok igri, golovi su padali nakon kardinalnih pogrešaka, a šanse su promašivane, što je uvijek znak manjka kvalitete.
Ističu se vratari koji su doista imali nekoliko dobrih obrana, ali i kikseva, posebice u istrčavanjima. Te pogreške nisu rezultirale golovima, ali mogle su da su s druge strane bile raspoloženiji i kvalitetniji napadači.
Puno ritma i puno pogrešaka
Treba istini pogledati u oči, ovakav Dinamo, a još više Hajduk teško mogu nešto napraviti u Europi. Igračka kvaliteta je takva kakva jest i na tom planu u kratkom roku teško se može nešto napraviti bez dovođenja pravih pojačanja, a to nije lako ni jednostavno, za to je potreban dubok džep. Međutim, oba trenera mogu popraviti igru svojih momčadi, ako ništa drugo, barem smanjiti broj pogrešaka u defanzivi. Za ofenzivu je potrebno puno više vremena, ali i znanja. A i teško je to dotjerati bez prave igračke kvalitete.
No ipak, kad derbi ima takvu kulisu kao ovaj poljudski, kad je atmosfera toliko pozitivna i poticajna, bez većih incidenata i problema, te kad je nogomet za hrvatske prilike na dobroj razini, može se reći da je to bio praznik nogometa.
Dinamo je na Poljudu praktički potvrdio naslov prvaka, osam bodova prednost pet kola prije kraja Modri neće ispustiti, to je sasvim jasno. Nikola Jurčević može odahnuti, ovom pobjedom produljit će život na klupi Dinama, pitanje je dokle? To ćemo tek vidjeti, ali za sada je Jurčević siguran, bez obzira na ishod finala hrvatskog Kupa.
Dišpet bez kvalitete ne znači puno
Hajduk je propustio veliku šansu pritisnuti Dinamo i zakomplicirati prvenstvo do krajnjih granica. Čini se da rasprodani Poljud posljednjih godina postaje opterećenje, a ne prednost Hajduka. Bijeli su uglavnom gubili utakmice ili nisu uspijevali iskoristiti prednost domaćeg terena kada bi napunili Poljud, od prvenstva do kvalifikacija za Europsku ligu.
Samo je jedan pravi razlog zašto Hajduk gotovo redovno "kiksa" i gubi utakmice kada je „fešta u gradu“ – to je manjak kvalitete. Možemo pričati i o karakteru, ali kvaliteta je ta koja sve određuje i predestinira. Dišpet bez kvalitete ne znači mnogo, zapravo znači jako malo. Da je Hajduk u svim tim utakmicama imao dostatnu kvalitetu, možda ne bi svaki put pobijedio, ali barem bi češće slavio nego tugovao. Promjene predsjednika pomoći će samo ako novi predsjednik osigura i veću kvalitetu momčadi. Na tom planu Ivan Kos je možda napravio neki pomak, ali očito nedovoljan.
U taktičkom smislu derbi nije ponudio ništa specijalno. Sva tri gola su pala nakon prekida, a šanse su uglavnom stizale nakon velikih pogrešaka. Hajduk je najviše problema radio Dinamu preko bokova, Bijeli su tu namirisali najveće "rupe", a to i nije tako teško zaključiti, dok su Modri najbolje akcije složili iz kontri. Obje momčadi imale su svoje periode bolje igre i dominacije, s te strane bili su podjednaki, ali Hajduk je ipak imao koju šansu više.
Kopićeva najskuplja pogreška - Said
Derbi je pokazao da obrane obiju momčadi loše reagiraju na prekide i centaršutove. Dovoljno je ubaciti loptu u kazneni prostor suparnika pa da se stvori panika. Hajduk je u drugom dijelu najviše prijetio ubačajima sa strane, stoga je izgledalo nelogično što je Željko Kopić izvadio iz igre Marka Futacsa već oko 60. minute. Kopić je kasnije objasnio da Mađar u ovom trenutku jednostavno nije u stanju igrati više od sat vremena, jer dugo je bio ozlijeđen i nije još spreman za cijelu utakmicu.
Ako se po tom pitanju ne može okriviti Kopića, onda bi mu se moglo postaviti pitanje zašto je tako dugo tolerirao Saidove ekshibicije? Da ga je promijenio na poluvremenu, što je trebao s obzirom na to kako je odigrao prvih 45 minuta, ne bi došlo ni do njegove fatalne pogreške u drugom dijelu.
Jurčeviću se nema što previše zamjeriti, vukao je logične poteze koji su mu na kraju donijeli pobjedu. Druga stvar je kvaliteta igre i kako bi Dinamo prošao da je s druge strane naišao na boljeg suparnika. Jurčević će o tome razmišljati sljedećih tjedana i mjeseci, u ovom trenutku bilo mu je najvažnije da s Poljuda otiđe neporažen, a na kraju je uzeo puni plijen i s te strane može biti prezadovoljan. I na kraju, suci konačno nisu bili u pravom planu. Dakle, može se, kad se hoće...
Nadajmo se da će tako biti i u finalu Kupa u Vinkovcima (23. svibnja), da će to biti novi praznik hrvatskog nogometa i nova šansa dvaju najvećih hrvatskih klubova za popravljanje pogrešaka koje smo vidjeli u Splitu.
