Kada je u pitanju tenis nekako se uvriježilo da je od svih kriterija najrelevantniji onaj o broju ukupnih grand slam naslova. I po tome je godinama nedodirljiv bio Roy Emerson. Veliki Australac je 1967. u Melbourneu osvojio 11. grand slam naslov i preskočio dotadašnjeg rekordera Billa Tildena, a nekoliko mjeseci kasnije u Parizu je stigla i 12. titula koja je Emersona na vrhu ostavila pune 33 godine.
Ipak, treba reći da je teniska povijest usprkos Emersonove „dvanaestice“ jednog drugog Australca smatrala najvećim u povijesti sve te godine. Potpuno opravdano. Naime, dvije godine mlađi Rod Laver je 1962.i 1969. osvojio tzv. Grand Slam (sva četiri velika u istoj sezoni), a između tog perioda (1963.-1968.) je nastupao kao profesionalac, što je tada značilo nemogućnost igranja na grand slam turnirima. S obzirom kako se konkurenciji „narugao“ i prije i poslije profesionalne ere, možemo samo pretpostaviti koliko bi grand slamova osvojio da je cijelu karijeru mogao nastupati na njima (ovako se zaustavio na 11)...
Sampras napisao povijest
Rekord Roya Emersona odolijevao je sve do ljeta 2000. godine. Mjesec, dva nakon što je u kina stigao „Gladijator“, čovjek koji je u 90-ima sijao strah među konkurentima na terenu poput Maximusa Decimusa Meridiusa u Koloseumu, u Wimbledonu je stigao do 13. grand slam titule i prepravio knjige teniske povijesti. Pete Sampras će dvije godine kasnije na US Openu osvojiti i 14. naslov, a „puste će godine proći dok ga netko ne sruši“ bio je tada gotovo unisoni zaključak teniskog svijeta.
No, godinu dana nakon što je u All England Clubu srušio Emersona, Samprasa će s turnira na kojem je Goran Ivanišević konačno ostvario snove izbaciti jedan dugokosi tinejdžer iz Basela. Na mjestu na kojem je 2001. šokirao svijet, a 2003. osvojio prvi grand slam, Roger Federer će 2009. po drugi put srušiti Petea Samprasa.
Samo što će veliki Amerikanac sada sjediti u loži vimbldonskog središnjeg terena, a njegov programirani nasljednik (barem su se Amerikanci tako u početku nadali) Andy Roddick voditi tešku i neizvjesnu bitku s čudesnim Švicarcem. Federer će na kraju sa 16:14 u petom setu konačno, kao i mnogo puta do tada, slomiti Roddicka i ispisati povijest.
A onda je došao dječak iz Basela
S rekordnim 15. grand slam naslovom naći će se sam na vrhu vječne liste i to samo devet godina nakon što je Pete Sampras detronizirao Roya Emersona. Federer će u svoju impresivnu kolekciju kasnije upisati još dvije titule, a brojka 17 postati će najglamuroznija brojka u svijetu tenisa. Ona koja blješti posebnim sjajem i magnetski privlači probranu tenisku elitu koja se uopće usudi i pomisliti da bi mogla krenuti u lov na nju. Nešto kao Realova magična „decima“ u nogometnom svijetu.
Uskoro će i šest godina kako je Roger Federer postao „Real Madrid teniske povijesti“, a kao i u Samprasovu slučaju neizostavno se postavlja pitanje „koliko će ostati na vrhu“? No, dok je u slučaju Pistol Petea to pitanje bilo više retoričko, jer 2000. ni na mapi se nije vidjelo onoga tko bi mogao krenuti prema tim visinama (kako nas je Roger samo dobro „navukao“, op.a.), u Federerovu slučaju ono uz sebe veže konkretna imena.
Ono Rafaela Nadala odavno se valja iza ugla, jer veliki Španjolac je već na 14 grand slam naslova i nakon lanjskog trijumfa u Roland Garrosu Federer gotovo da je mogao i osjetiti njegovo puhanje za vratom. No, sve što se je dogodilo nakon toga čak je i najveće navijače Matadora s Mallorce natjeralo na povlačenje kočnice. Novo izbivanje zbog ozljede, što je u Nadalovu slučaju više pravilo nego iznimka, ali prvenstveno daljnji iskorak Novaka Đokovića doveli su do toga da danas mnogi najboljeg tenisača svijeta vide kao bolju okladu u lovu na Federera nego Nadala. Iako je s 8 velikih naslova još uvijek debelo iza Rafe.
Đoković na vrhuncu karijere - može li postati 'najveći'?
S 27 godina Novak Đoković na vrhuncu je karijere. U njegovoj igri nema slabe točke, tjelesna sprema mu je besprijekorna, a kretanje najbolje u povijesti tenisa. Kada ga gledate kako klizi po terenu i iz najtežih pozicija protivnika u trenu dovodi u podređen položaj, ne možete, a da ne pomislite kako se nesretnik s druge strane mreže jednostavno sudario sa zidom.
Novak „The Wall“ Đoković osvojio je sve velike turnire u 2015. (Australian Open i sva tri dosadašnja mastersa), ostvarivši na njima skor 10-0 s top 10 tenisačima. Nadalu je u polufinalu Monte Carla dao samo šest gemova i usprkos Španjolčevih devet naslova na Roland Garrosu, trenutačno je favorit broj 1 za osvajanje turnira na pariškoj zemlji. Jedinog grand slama koji mu nedostaje.
Novaku Đokoviću za rušenje svevremenskog rekorda Rogera Federera (u slučaju da Švicarac više ne osvoji ni jedan grand slam naslov) trebat će još 10 titula s najvećih turnira. Zastrašujuća brojka, koju su u teniskoj povijesti dohvatila tek sedmorica velikana (Federer, Sampras, Nadal, Emerson, Laver, Borg, Tilden). Ali, zastrašujući su i razmjeri dominacije prvog reketa svijeta.
Uzmemo li u obzir da je Federer u završnoj fazi karijere, Nadal prečesto suočen sa zdravstvenim problemima, Murray ipak klasa ispod, a ostali predaleko od Đokovićevih standarda vrlo je izvjesno da bi srpski tenisač trebao dominirati teniskim poretkom sljedeće tri – četiri godine. Baš kao što je Roger Federer dominirao između 2004. i 2007. U te čudesne četiri godine Švicarac je osvojio čak 12 grand slam naslova i napisao većinu poglavlja zadivljujućeg romana o najvećem tenisaču svih vremena.
O tome koliko će Đoković izvući iz svojih zlatnih godina najviše ovisi hoće li na koricama spomenutog romana krajem desetljeća biti otisnuto novo ime.
