Danas 32-godišnji Cesar u Inter je stigao na mala vrata 2005. godine. Od prvog dana izborio se za svoje mjesto među vratnicama, iako je prvotno 'zamišljen' kao zamjena Francescu Toldu. Kroz nekoliko sezona postao je ponajbolji vratar svijeta i mnogi su ga svrstavali tik iza nedodirljivih Buffona i Casillasa.

Brazilac je dogurao do 'jedinice' i u reprezentaciji, s kojom je doduše osvojio tek dva trofeja – Copa Americu 2004. i Kup konfederacija 2009. Zato je s Interom bio daleko uspješniji, pa će njegovo ime ostati zapisano kraj pet naslova Intera u Serie A, četiri talijanska Superkupa, tri Kupa Italije... Dakako, i onog najvažnijeg, jedne Lige prvaka i jednog klupskog svjetskog naslova.

Kao i praktički kompletna 'crno-plava' momčad, Julio Cesar je također poslije odlaska Josea Mourinha i laganog zasićenja od brojnih titula doživio pad. Posljednje dvije godine nije bio na najvišoj razini i bližio se dan rastanka sa Giuseppe Meazzom. Dogodilo se to ovih dana, kada je Cesar dogovorio transfer u ambiciozni QPR. Inter mu je, baš kao što to priliči vrhunskom klubu, pripremio oproštaj od tribina Meazze uoči europske utakmice s rumunjskim Vasluijem.

„Želim zahvaliti svim navijačima i predsjedniku Morattiju na sedam prekrasnih godina. Kad sam došao bio sam tek obični momak, ali svi su me sjajno dočekali. Mancini me napunio samopouzdanjem i znao sam da sam postao dio savršene momčadi“, kazao je Julio Cesar na oproštaju.

Suze su potekle same od sebe, emocije radile 100 na sat... Simpatizeri Nerazzurra za kraj jedne lijepe priče nagradili su svog dugogodišnjeg junaka glasnim ovacijama i snažnim pljeskom.