Bolja od Hrvatske u polufinalu bila je talijanska reprezentacija, ali dojam je kako su 'Barakude' pobijedile same sebe. Teško je, naime, reći da je bilo koji naš reprezentativac odigrao na visini zadatka, a zamjerke bi se mogle naći i izborniku Ratku Rudiću.
>> Ništa od borbe za zlato: Italija 'potopila' blijedu Hrvatsku!
>> Neočekivan poraz: 'Bili smo nedorečeni, a oni hrabriji'
Hrvatska je loše ušla u utakmicu, pogodak nismo postigli praktično dvije četvrtine, a i pogodak Damira Burića u posljednjoj minuti drugog dijela više je rezultat slučajnosti (lopta se odbila od jednog talijanskog igrača i prevarila vratara Tempestija). U cijelom tom razdoblju, ali i nastavku utakmice Hrvatska je igrala na način na koji igramo već godinama – velika većina naših napada bazira se na učinku sidruna, a vanjski igrači šut 'uzimaju' tek ukoliko Dobud ili Paškvalin ne uspiju doći do pozicije za prijem lopte ili ukoliko ne izbore isključenje protivnika.
Kada se igra na taj način onda se mora imati dva sidruna svjetske razine, a mi to trenutno ipak nemamo. Umirovljenjem Hinića samo se Dobud može nazvati jednim od najboljih sidruna na svijetu, a Paškvalin se tek treba izboriti za takav status. Uostalom, činjenicu da nismo najsjajniji u tom segmentu igre potvrđuje i statistika. Naši su sidruni, naime, u prve dvije četvrtine izborili četiri isključenja protivnika, a imali su i isto toliko kontraprekršaja s time da je jedan od njih napravio Burić kada je uplivao 'duplajući' poziciju ispred Tempestijeva gola.
Vanjski igrači danas nisu ponudili previše. U utakmicu su krenuli Barač, Bošković, Sukno i Joković, četvorica koja u svakom trenutku može postići pogodak, ali danas nitko od njih nije bio raspoložen. Bošković se najviše trudio, ali i najviše puta bio zaustavljen, Joković je nekoliko puta pucao kada se s loptom više nije moglo učiniti ništa, Sukno je odigrao tek jednu sjajnu akciju i to u obrani (krađa lopte Felugu i odlazak u kontru iz koje je Bošković smanjio na 7-9), a Barač se nakon prve četvrtine uopće nije vidio. Očigledno je kapetanova ozljeda ipak malo teže prirode. Uz četvoricu 'startera' na klupi od ubojitog napadačkog oružja imamo i Muslima, ali ni on nije uspio napraviti ništa, a pomalo je nevjerojatno da Rudić ne koristi više opciju da Muslim uplivava na poziciju sidruna kada se zna da je momak upravo na toj poziciji počeo svoju karijeru.
Rudić se, pak, drži svoje igre i svojih postulata i od njih ne odstupa ni kada je jasno da se treba nešto mijenjati. Nije uspio svojim igračima 'narediti' da lopta brže kruži u napadu kako bi se izbjegla brza i oštra 'iskakanja' Talijana kojima su onemogućavali svaki naš napad. Rudić nije koristio ni time-out sve do posljednje četvrtine iako je imao nekoliko odličnih prilika za to (ponajprije u trećoj četvrtini kada smo imali situaciju s igračem više kod 2-4 za Italiju). Njegov kolega Campagna nije previše čekao – on je prvi predah tražio već u drugoj četvrtini kada je njegova momčad mogla otići na 4-0. Nisu uspjeli, ali su barem probali.
Naš izbornik nije uspio ni organizirati dobre napade s igračem više. Promašili smo prvih 5 takvih napada, a tek smo sredinom posljednje četvrtine takvu situaciju pokušali riješiti 'sa stative', akcijom koju smo jako dobro koristili prošle godine na EP u Zagrebu. I ovaj put je Dobud postigao pogodak, ali to nije bilo dovoljno.
Posebna priča je vratar Pavić. Koliko god ga neki pokušali stavljati rame uz rame s legendarnim prethodnicima na vratima reprezentacije, prečesto se Paviću dogodi utakmica u kojima 'popije' neke golove koji ne bi smjeli završiti u mreži. Ovaj put ih je bilo barem četiri (Gallov lob za 0-2, Giorgettievi udarci iz daljine za 2-5 i 4-8, Gallo za 5-9), a s takvim učinkom golmana ne može se pobijediti u ovako važnoj utakmici. No, Pavić je morao braniti cijelu utakmicu jer je Rudić u zapisniku imao samo njega. Doduše, oko prijave igrača moglo bi se pričati jako dugo i dosta toga bi se dalo prigovoriti FINA-i (i LEN-u u europskim okvirima), ali to je ipak neka druga priča.
Bilo kako bilo, Hrvatska je imala sjajnu priliku igrati u finalu SP-a, ali sada nas čeka utakmica za treće mjesto. U njoj ćemo igrati protiv Mađarske, momčadi koju je Srbija potpuno slomila u posljednjoj četvrtini. Hoće li se Mađari od toga oporaviti, ostaje za vidjeti, ali dojam iz naše utakmice protiv Talijana bilo bi dobro isprati medaljom. Pa makar ona bila i brončana.
