Rijetko viđamo utakmice u kojima momčadi nakon poluvremena izgledaju toliko različito da se čini kao da su u svlačionicama zamijenile dresove. Upravo je tako izgledao sraz Manchester Cityja i Arsenala nakon što je Guardiola, uz tri blage taktičke izmjene i vjerojatno nešto više teških riječi, na poluvremenu ispratio svoju ekipu iz tunela Etihada pri rezultatu 0:1.

Kontekst

Uoči derbija kola City je bio jedno mjesto i isto toliko bodova iza trećeg Arsenala. Idealna prilika za Guardiolu da preskoči Wengera i možda preskoči i Liverpool na drugoj poziciji. Nakon dva poraza početkom mjeseca City je napokon solidnom igrom dobio Watford te je spremno čekao Arsenal. No, bez ozlijeđenog Gündogana te kartoniranih Fernandinha i Aguera.

S druge strane, Arsenal je u prošlom kolu doživio poraz nakon 14 susreta i, obzirom da dva puta za redom nije izgubio još od travnja 2014., Wenger je s pravom mogao vjerovati da će upravo on iskoristiti eventualni kiks Liverpoola i skočiti nadomak Chelseaju. Kako je krenula utakmica, činilo se da je bio u pravu...

Filozofija igre - Manchester City

Očita karakteristika svih Guardiolinih momčadi je posjed lopte. Premda se ponekad ne čini tako, posjed lopte Guardiolinih momčadi nije cilj već posljedica koncepta pozicijske igre ili "juego de posicion".
Svi Guardiolini trening tereni podijeljeni su na s četiri vertikalne i horizontalne linije koje pomažu igračima da se orijentiraju. Generalno pravilo kaže kako ni u jednom trenutku više od tri igrača ne smiju biti na istoj horizontalnoj liniji niti više od dva igrača smiju biti na istoj vertikalnoj osi.

Rotacijom igrača između zadanih pozicija na terenu te kratkim pasovima Guardiola pokušava izvući protivnika iz defenzivnog bloka te loptom u dubinu ući u opasnu poziciju ili navući suparnika na jednu stranu te otvoriti prostor na suprotnoj strani i napasti ne branjeni bok.

Ovakvo pozicioniranje na terenu trebalo bi momčadi omogućiti raspored u kojem su igrači konstantno u trokutu ili rombu kako bi imali što više opcija za dodavanje. Rotacija igrača, brzi protok lopte i promjena strane služe kao oruđe za destabilizaciju obrane.

Bruyne i Silva zauzimaju središnje pozicije u napadu

Dok je koncept relativno jednostavan, u praksi je vrlo teško uigrati 11 igrača da se koordinirano kreću kako bi konstantno bili u pravom prostoru u odnosu na poziciju lopte i suigrača. Na gornjoj slici vidimo City protiv Arsenala i "juego de posicion" na djelu. Clichy ima minimalno dva otvorena dodavanja od kojih bira loptu u prostor za De Bruynea.

Problem s kojim se Guardiola suočava u Premiershipu jest neusklađenost između igrača koji još uvijek imaju poteškoća s pozicioniranjem na terenu. Ovo dovodi do manjeg broja igrača koji mogu primiti dodavanje. Njihova igra je time predvidljivija i jednostavnija za čitanje protivničkim obranama. Iz toga proizlaze brojne izgubljene lopte i kontre iz kojih City prima nepotrebne golove.

Plan Arsenala

Dok se Guardiola još uvijek bori da uigra koordinirane kretnje, Wenger to vrlo mudro koristi. Iako je u defenzivnoj fazi Arsenal vrlo agresivna momčad, protiv Cityja su u susret ušli prilično rezervirano. Wengerova ideja bila je prije svega da odigra kompaktno i čvrsto u fazi obrane bez karakterističnog presinga kojim Arsenal inače ide na protivnike.

Protiv Guardiole Wenger je momčad postavio disciplinirano na svojoj polovici prebacujući se na visoki presing tek kada bi domaćini odigravali povratne lopte prema vrataru. Nekoliko je razloga za takvu odluku Wengera.

Prvi je način igre Cityja koji u fazi napada na protivničku polovicu dolazi s osam igrača ostavljajući iza sebe golemi prostor koji Walcott i Iwobi mogu iskoristiti svojom brzinom.

Drugi razlog za duboku obranu također proizlazi iz Cityjeve igre. Naime, problemi prilikom organizacije napada Guardiolinu momčad često ostavljaju u slijepoj ulici. Posebno kada u momčadi nije Aguero. Kako smo ranije naveli, ovo dovodi do previše izgubljenih lopti u protivničkoj polovici. I uistinu, Arsenal je tijekom prvog poluvremena čak devet puta presjekao dodavanja domaćina dok je Cityju to uspjelo tek četiri puta.
Iz ovih grešaka Arsenal je konstantno dolazio u kontra napade na neposloženu obranu i tijekom prvog dijela utakmice u potpunosti kontrolirao utakmicu.

Promjene u drugom poluvremenu

Teško je naslutiti zašto je na poluvremenu zamijenjen Zabaleta, no vrlo je jasno zbog čega Guardiola mijenja napad. Naime, Raheem Sterling koji je tijekom prvog dijela igrao centralnog napadača bio je jedan od glavnih problema na terenu za domaćina. Ne naviknut na igru u sredini polja vrlo je loše otvarao prostor i surađivao sa suigračima.

Kada je na to mjesto došao De Bruyne, igrač koji izvanredno čita prostor, City je proigrao. Sterling je zauzeo prirodnije mjesto na desnom boku, a Sane na lijevom i City je dobio na tečnosti u igri.

Juego de posicion u praksi

Međutim, sama rošada u vrhu napada nije toliko doprinijela boljoj igri Cityja koliko još jedna Guardiolina promjena na poluvremenu. Guardiola De Bruynea ne postavlja kao klasičnog napadača, rame uz rame s braničima. I on i Silva traže prostor ispred obrane dok Sane i Sterling stoje uz rame sa zadnjom linijom Arsenala.

Ovo obojici kreativnih igrača Cityja otvara prostor da prime loptu i okrenu se te posluže jednog od suigrača ili sami krenu na gol. Iako se možda ne čini tako, vrlo važnu ulogu ima Sagna (ne ulazi kao Zabaleta u sredinu, slika 2) već stoji na desnoj strani. Time lijevo krilo Arsenala ne mora paziti samo na Sterlinga i De Bruynea već mora voditi računa i o Sagni čime De Bruyne dobiva više prostora.

Dok je Guardiola presložio svoju momčad, Wenger nije adekvatno reagirao na nove uloge De Bruynea i Silve te je utakmica završila preokretom. Možda ova taktička promjena Guardiole nije donijela toliko štete gostima koliko pristup utakmici u drugom dijelu kada je Arsenal jednostavno prestao postojati na terenu.
Na kraju, Guardioli ostaje još dugi put da uskladi momčad sa svojom filozofijom, no Arsenal nakon dobrog starta ponovo pokazuje probleme koji ga prate niz godina tijekom kojih ne uspijevaju povezati konzistentne partije.