Žustar i dinamičan derbi, ali ništa više od toga nismo vidjeli. Bila je to utakmica presiromašna šansama i potezima koji bi dizali navijače sa stolaca. Gledali smo „sirotinjsku“ predstavu, ako ćemo sasvim iskreno, nismo puno više ni očekivali.
Tri vijesti o kojima se priča
Teško da ovdje može proći klasična nogometna fraza kako je važnost utakmice ubila lepršavost. Rijeka je kroz cijelu sezonu pokazivala da teško može bolje, a ni Dinamo nije baš briljirao da bismo se nadali nekom meču za pamćenje.
Rijeka je opasnije prijetila u prvih dvadesetak minuta utakmice, kada je stvorila najizgledniju šansu preko Bezjaka, ali nakon toga nije napravila ozbiljniju prigodu sve do 85. minute, kada je Tomasov iz dobre situacije pucao preko gola.
Ni Dinamo nije bio ništa bolji, no „modri“ nisu morali pobijediti, njima je bio dosta i remi, dok je Rijeku samo pobjeda mogla zadržati u ozbiljnoj utrci za prvaka. Ovako su ostala četiri boda razlike i doista bi se moralo dogoditi čudo da ih Dinamo ispusti do kraja prvenstva.
Još se jednom pokazalo da Rijeka ima discipliniranu i borbenu ali ipak limitiranu momčad. Riječani jednostavno nemaju dovoljnu kvalitetu za srušiti Dinamo u odlučnoj utakmici. Momčad Matjaža Keka jaka je u „bloku“, ali nudi premalo na planu imaginacije i kreativnosti. U ofenzivnom smislu izgleda prilično loše.
Rijeka zapravo ne zna igrati napadački. Čak niti kada joj nasušno treba pobjeda ne usuđuje se preuzeti rizik i krenuti prema naprijed svim silama.
Logično je bilo očekivati da će se Rijeka otvoriti barem u zadnjih dvadesetak minuta utakmice, no nismo to dočekali. Rijeka je praktički do posljednje minute igrala kao da je zadovoljna s remijem. Domaći kao da su čekali da ih gosti napadnu pa da poentiraju iz kontre, ali nisu dočekali takav rasplet utakmice. „Modri“ ipak nisu „pali s kruške“, jako dobro znaju koje je najjače oružje Rijeke.
Dinamo je kontrolirao utakmicu i nije se upuštao u bjesomučnu jurnjavu, budno je pazio da domaćinu ne prođe neka kontra, zatvorio je prilaze svojem golu i oprezno napadao.
Možemo shvatiti Mamićevu logiku, ali čemu se nadao Kek s ovakvom igrom doista je teško dokučiti? Vjerojatno nekom zalutalom metku, čistoj sreći, a tako se teško osvajaju prvenstva. Kek jednostavno ne može protiv sebe, klasični je „ziheraš“ i teško se može promijeniti. To je sada sasvim jasno.
