U ESPN-ovom dokumentarnom filmu sudjeluju mnoga košarkaška lica među kojima posebno treba izdvojiti Draženovu majku Biserku Petrović te brata Acu, kao i Draženove suigrače Tonija Kukoča i Dina Rađu. Film ne govori toliko o košarci koliko o Divčevoj potrazi da raščisti neke nesporazume.

>> VIDEO Biserka: U privatnom životu Dražen je bio anđeo, a u sportskom...

Ideju za dokumentarac dao je izvršni producent filma Dion Cocoros. Dion je znao o Divčevu životu povezanosti s igračima iz te generacije. I tako je došao na ideju da bi bilo lijepo dati ljudima priliku da vide ne samo košarku iz perspektive Divčeve karijere, zato jer svi znaju o tome, ali nitko ne zna što se događalo iza zatvorenih vrata.

Otkad je imao 13 godina Dražen je bio Divčev idol. U to vrijeme Dražen je imao 17 godina i već je bio među najboljim igračima u Jugoslaviji igrajući za Šibenku. Divac i Dražen prvi put zajedno igraju na Svjetskom prvenstvu 1986. u Španjolskoj. Upravo je pokojni Krešo Ćosić "otkrio" Divca u Kraljevu – gdje je igrao za KK Sloga - i sa osamnaest godina mu dao priliku u reprezentaciji. U polufinalu protiv Sovjetskog Saveza u ključnim trenucima utakmice Ćosić, koji je tada bio trener Jugoslavije, daje povjerenje Divcu, ali on gubi loptu i Jugoslavija gubi iako je 50 sekundi prije kraja imala vodstvo od 9 poena razlike. Na EP 1987. reprezentacija Jugoslavije osvaja broncu u Grčkoj, a uoči Olimpijskih igara u Seoulu 1988. Dražen i Divac postaju cimeri.

Upravo se kroz riječi Draženove majke Biserke otkriva koliko su njih dvojica bili bliski, bili su jednom drugome međusobna potpora i razgovarali svakodnevno telefonom 1990. i 1991. Divac je u rookie sezoni ulazio s klupe, mijenjao je Mychala Thompsona, a u drugoj sezoni postao je starter. Dražen je pak s druge strane čamio na klupi u Portlandu. Prvu sezonu je koliko-toliko igrao, zabijao 7,6 koševa u prosjeku za trinaestak minuta igre, ali kada je u ljeto 1990. Portland doveo Dannyja Aingea to je značilo da Dražen u Portlandu neće dobiti priliku.

I Ainge priča u dokumentarcu, i to anegdotu iz vremena kada su u pauzi između treninga njih dvojica otišli do Petrovićevog stana, gdje se Ainge baca na kauč da malo odmori, ali odjednom ga budi škripa sobnog bicikla jer Dražen Petrović i u trenucima odmora radi na sebi. Koliki je Dražen bio fanatik košarke svjedoči i ovaj podatak. Prije početka rookie sezone imao je operaciju leđa zbog koje je propustio pripremne utakmice Portlanda. Dok je ležao doma u krevetu on je na zid sobe instalirao obruč i pucao po košu, sve kako ne bi izgubio šut.

Gledano iz američke perspektive film je fenomenalan, ali iz hrvatske perspektive uvijek će nedostajati pravi razlog pucanja prijateljstva Dražena i Divca. Dojam je da u dokumentarcu ima premalo Draženovih snimaka, ali raduju neke nikad ranije viđene snimke, posebno s treninga Portlanda. Jedan od najfascinantnijih dijelova u dokumentarcu je dok Divac i njegov suigrač iz Lakersa Magic Johnson pričaju o Draženu. Ta scena snimljena je 1990. i Divac kaže Magicu kako Dražen ima žestoku konkurenciju na bekovskim pozicijama.

Potkraj dokumentarca Vlade se automobilom zaputio u Zagreb te šeće ulicama Zagreba. Prilazi mu nekoliko ljudi, čovjek izlazi iz kafića i srdačno ga dočekuje. Drugi čovjek nije bio tako ljubazan. Kamera ga snima i on tada kaže „Vlade Divac – četnik!“.

Nažalost, to je hrvatska realnost. Koliko god se Divac trudio da ispravi demone iz prošlosti on će u očima mnogih hrvatskih ljubitelja košarke i dalje ostati persona non grata. To je jednostavno tako. Divac, koji je ujedno i pripovjedač u dokumentarcu, šeće ulicama Zagreba i priča kako mu je ovaj posjet Zagrebu prvi nakon Europskog prvenstva u Zagrebu 1989. kada je s Jugoslavijom osvojio europsko zlato.
To je patetično budući da Divcu to nije bio prvi posjet Zagrebu nakon 1989. već je bio u Zagrebu u rujnu 2008. Divac je nakon posjeta muzeju napisao posvetu u knjigu dojmova: “Kako vrijeme ide, prijatelju moj. Rekao sam sebi da ću doći i da te posjetim kad prvi put dođem u Zagreb. Evo, danas sam tu i vratio sam uspomene na nešto najbolje što je Europa imala u košarci.”

Dokumentarac 'Once Brothers' ima emotivan kraj, Divac dolazi na Mirogoj na Draženov grob koji je prekriven snijegom i ostavlja sliku na kojoj su on i Dražen te kaže: "Drago mi je da se vidimo, druže."

Jedan od najemotivnijih trenutaka u filmu svakako je onaj u kojem Divac govori kako će svojim sinovima pričati o tome kako su on Dražen otvorili vrata NBA-a ostalim europskim igračima, o teretu koji je nosio svih ovih godina, o izgubljenim godinama…

'To je tuga koju ne mogu izbjeći… Sve do sad', kaže na kraju filma danas 42-godišnji Divac.

Draženova majka Biserka Petrović za GOL.hr je rekla kako još nije vidjela film no kako jedva čeka da ga pogleda - sama u miru svog doma.

'Riječ je o najdužem dokumentarnom filmu koji su Amerikanci iz NBA-a dosad napravili. Ovih dana zvali su me telefonom iz SAD-a i drugih zemalja i svi su oduševljeni filmom. Znate, kada je Divac bio kod nas u Zagrebu, gdje je posjetio Draženov grob i muzej, osjetila sam koliko mu je istinski žao što je sve tako ispalo i što nikada s Draženom nije popričao s njim o svim stvarima. Film će se - sigurna sam - dopasti svim ljubiteljima košarke', rekla je Biserka Petrović dodavši kako joj je posebno drago što je film završen prije Draženovog 46. rođendana 22. listopada.