Stojko Vranković nikada neće zaboraviti ponedjeljak 7. lipnja 1993. godine kada je saznao da je zauvijek izgubio dobrog prijatelja i najboljeg igrača kojeg je Hrvatska imala - kapetana Dražena Petrovića.

Poznavajući Dražena mislim da ne bi oprostio iako je prošlo gotovo 20 godina. Znate, nisu to male stvari, to su ozbiljne stvari

Tog trenutka kada je čuo šokantnu vijest jecajući je udario rukom u prvu stvar koja se našla pred njim i zamalo se teže ozlijedio. Samo dan prije s Draženom je igrao kvalifikacijsku utakmicu protiv Slovenije i umjesto da se zajedno vrate u Zagreb i opuste nekoliko dana sudbina je željela drugačije.

>> Pet velikih propusta u filmu o Draženu i Divcu

>> Divac za Novu TV: Tamo je jedino jugoslavenskoj zastavi bilo mjesto!

>> VIDEO Rađa: Prijateljstvo je urušilo nešto što je bilo van naše kontrole

Malo po malo trag koji je ostavio Dražen u košarci počeo je blijediti, većina igrača koji su imali čast igrati s njime u igračkoj je mirovini, a oni rijetki koji su bili vrlo prisni s njime zauvijek će u srcu nositi tugu, ali i puno više od toga.

Među tih nekoliko ponajboljih Draženovih prijatelja svakako je i 217 cm visoki Stojko Vranković, Drnišanin koji je s 'šibenskim čudom od djeteta' prošao sve selekcije, od kadetske, juniorske, seniorske bivše države pa do Hrvatske.

Od dana kada nas je Dražen napustio njegova majka Biserka ostatak života odlučila je posvetiti svome mlađemu sinu i prenijeti što je moguće više toga na generacije koje dolaze. Angažirala se oko spomenika u Lousanni, oko fantastičnog memorijalnog centra u Zagrebu, sjajnog spomenika ispred dvorane koja nosi Draženovo ime, sudjelovala u stvaranju nekoliko knjiga, CD-a, DVD-a, lopte s autogramom i još puno toga. No, treba reći kako je veliki oslonac imala upravo u Stojku...

Snimljeno je i nekoliko dokumentarnih filmova o Draženu kako bi se djeci koja su rođena nakon 1993. kroz video isječke te izjave ljudi koji su ga dobro poznavali što bolje približila neponovljiva Draženova karijera koja je prekinuta na vrhuncu, kada je imao samo 28 i pol godina.

No, posljednji film u američkoj produkciji 'Nekoć braća', koji je nedavno doživio i hrvatsku premijeru, podigao je poprilično prašine upravo zbog Stojka Vrankovića kojeg u filmu - nema.

Činjenica da su me očito namjerno zaobišli i da me u toj priči nema, ali zbog toga mi je i lakše. Ponavljam, nitko me od ljudi koji su snimali film 100% nije kontaktirao i nisam imao pojma kakav je scenarij

Kao što je GOL.hr već pisao taj veliki propust Amerikanaca te ljudi koji su sudjelovali u filmu 'Nekoć braća' zaista je teško shvatljiv, pogotovo ako se zna da su Dražen i Stojko generacijski vezani i da su puno toga prošli zajedno te da su zajednički odlučili početkom 1992. godine okrenuti leđa Vladi Divcu jer im se nisu sviđale njegove izjave o ratu, međunarodnom priznanju Hrvatske i činjenici da će Dražen, Stojko i ostali imati čast igrati protiv najjače momčadi koju je svijet ikada vidio, originalnog Dream Teama predvođenog Michaelom Jordanom , Magicom Johnsonom, Larryjem Birdom i drugima.

Od te 1992. Stojko i Vlade nisu progovorili niti riječi, a Stojko nam je potvrdio kako se niti ne pozdravljaju ako se negdje vide. Kaže da je od tada prošlo gotovo 20 godina i da s Divcem ne razgovara baš zbog Dražena. Tako su on i Dražen odlučili...

No, zašto Stojka Vrankovića nema u filmu, upitali smo danas 47-godišnjeg Drnišanina koji živi mirnim životom u Zagrebu.

"Nema me u filmu jer me nitko nije zvao i to je jedina istina. Čuo sam kako Divac govori da su me kontaktirali da sudjelujem u filmu i da sam odbio, ali to nije istina", ozbiljnim glasom rekao je za GOL.hr Vranković dodavši.

"Čak se priča kako Divac govori da sam se kao predomislio i da sam želio biti u filmu, ali je kao bilo kasno. Ne znam od kuda mu ta informacija jer za film sam kao i svi ostali saznao iz novina. Nitko me nije zvao, a broj telefona mi je već dugo isti".

Zanimalo nas je bi li sudjelovao u filmu da ga je netko iz NBA-a ipak kontaktirao.

"Ne znam. Znate i sami da sam sudjelovao u nekoliko dokumentaraca koje je radio NBA te nekoliko domaćih, dakle kad je riječ o Draženu - uvijek sam bio na raspolaganju."

Objasnili smo mu ukratko kakva je tematika filma, kako film počinje odlaskom Divca u rodno Prijepolje, zatim u Beograd gdje u razgovoru s Paspaljom spominju Dražena. Divac priča o odlasku u NBA, dominaciji reprezentacije bivše države te zbližavanju s Draženom. Zatim slijedi dolazak u Zagreb, posjet obitelji Petrović te Draženovu grobu napravljen je vrlo emotivno, tipično američki - i na kraju filma stekne se dojam kako su Dražen i Divac bili veliki prijatelji.

"Sad kad to čujem ne znam bih li sudjelovao u filmu, razmislio bih. Činjenica da su me očito namjerno zaobišli i da me u toj priči nema, ali zbog toga mi je i lakše. Ponavljam, nitko me od ljudi koji su snimali film 100% nije kontaktirao i nisam imao pojma kakav je scenarij. U biti, nisam imao pojma da se tako nešto sprema", rekao je Vranković.

Kaže da nije još gledao film i da ga baš i ne zanima iz više razloga.

"Nema se tu što novoga reći o Draženu što ja ne znam, a to baši nije film samo o Draženu. Uz to svaki puta kad gledam snimke mene i Dražena to sve proživljavam vrlo emotivno. Uz to, nakon svih ovih priča oko filma i nekih izjava nemam ga volje niti pogledati".

Obzirom da je Stojko poznavao Dražena puno bolje nego tri, četiri godine mlađi Divac, Rađa ili Kukoč zanimalo nas je bi li Dražen da je poživio ikada oprostio Divcu i pokušao izgladiti neke stvari s njim.

"Poznavajući Dražena mislim da ne bi oprostio iako je prošlo gotovo 20 godina. Znate, nisu to male stvari, to su ozbiljne stvari. Najveći problem hrvatskog naroda je Domovinski rat i činjenica da se ratovalo na hrvatskom tlu, od mog Drniša, Draženovog Šibenika pa do Vukovara, Osijeka, Dubrovnika i mnogih drugih gradova. Neke stvari se olako pokušavaju zaboraviti, međutim ne ide to baš tako", teška glasa rekao je Vranković.