„Dinamovci, načmite tortu, nula nula je u Portu“, stih legendarnog Ive Tomića prvi nam je pao na pamet nakon što je talijanski sudac Nicola Rizzoli odsvirao kraj prvog poluvremena u Malmoeu. Dinamo je u prvih 45 minuta utakmice više-manje čvrsto držao „nulu“, nije bilo naznake sveopćoj drami, pa smo se prepustili prebiranju po prošlosti kada su se europske utakmice slušale na radiju uz glas neponovljivog komentatora.
No, u drugom poluvremenu utakmice u Malmoeu krenula je „kalvarija“ kakvu poznaju valjda samo navijači „modrih“. Još tamo od Porta s početka osamdesetih, kada je Gomez golom rukom zavio u crno Cerina, Mlinku, Zeku i Cicu, redovito se borimo sa želučanim tegobama nakon europskih utakmica Dinama.
Nakon dugog vremena naivno smo povjerovali da ćemo utakmicu odgledati bez živciranja. Rezonirali smo da čak niti Dinamo ne može prosuti prednost iz prve utakmice, posebice što je izgledalo da se radi o evidentnoj razlici u klasi između dvije momčadi. U kakvoj smo dubokoj zabludi bili, iako, priznajemo, ne bi smjeli biti nakon „milijun“ odgledanih povijesnih utakmica „modrih“ koje su gotovo redovito završavale gorkim plačem i hvatanjem igrača za glavu.
„Ma, je li ovo moguće? Zar je moguće da će ispasti?“ zavapili smo nakon drugog pogotka Malmoea. Već smo vidjeli i treći, no Ivan Kelava odlučio je biti junak utakmice. Iako je krivac za prvi pogodak, „modri“ mu mogu zapaliti svijeću kod Kamenitih vrata. Kruno Jurčić mora zapaliti barem dvije. Ne smijemo ni pomisliti što bi se dogodilo Jurčiću da Kelava nije skinuo onaj udarac u posljednjim sekundama utakmice. Ne znamo kako je utakmicu proživljavao izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić, ali mora da mu nije bilo lako. Izvješća kažu kako je bio pod velikim stresom. Koliko li je se samo puta prisjetio Jurčićeve kontrolirane igre i epiteta „balkanske Barcelone“?
Činjenica je da su mediji zavrtjeli ražanj dok je zec još bio u šumi, ali mediji to smiju sebi dopustiti. Trener i momčad jednostavno ne smiju pasti u samozadovoljstvo i očekivati da će postići rezultat samim time što će istrčati na travnjak. Ne znamo gdje je bila pamet Šimi Vrsaljku kad je onako početnički nasrnuo na igrača Malmoea? Uopće nije važno je li bio prije toga prekršaj za Dinamo i jesu li igrači Malmoea trebali izbaciti loptu u aut kako bi se ukazala pomoć igraču koji je ležao na travi. Jurčić je prije utakmice najavio da će morati poraditi na psihološkoj pripremi momčadi, ali očito nije dobro odradio posao.
Kompletna momčad je podbacila. Obrana je bila nesigurna, vezni red totalno bezveze. Milan Badelj bio je za neprepoznati, dok je Sammir bio tek nešto bolji. Antu Rukavinu sinoć su mučile stare boljke, odnosno golgeterska neučinkovitost. Na svu sreću, Kelava je bio na razini zadatka. Može se reći da je u pojedinim trenucima radio čuda. Dinamo je ušao u elitno društvo nakon 12 godina, što je veliki uspjeh, ali moramo konstatirati kako je utakmicom u Malmoeu pokvario ukupni dojam u kvalifikacijama. Međutim, dogodila se jedna velika promjena u odnosu na neka prohujala vremena.
„Modri“ su ključnu utakmicu odigrali loše, ali su teren napustili s pjesmom na ustima. Ovaj puta sreća ih je pomilovala, za razliku od već navedene utakmice u Portu ili bezbroj drugih utakmica gdje se protiv Dinama sve urotilo, a to je velika, jako velika razlika. I to se jednom moralo dogoditi prema zakonu velikih brojeva. Dinamo je u povijesti previše puta bio zakinut od sudaca ili Fortune da bismo sada bili previše kritični i tražili dlaku u jajetu. Ukupnoj pobjedi ionako se nigdje „ne gleda u zube“, pa stoga navijači Dinama mogu s nestrpljenjem očekivati ždrijeb u četvrtak (17.45). Ne bismo imali ništa protiv da na Maksimiru gledamo Barcu ili Real. Rezultat neće biti važan…
