Možda zbog nje nisu svi ostali budni cijele noći kao zbog rukometaša i košarkaša, ali oni koji jesu sigurno nisu požalili. Sara Kolak, senzacija iz Ludbrega, nakon nedavne bronce na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Riju.
Tri vijesti o kojima se priča
Simpatična 21-godišnja hrvatska atletičarka bacila je osobni i državni rekord koji sada iznosi 66.18 metara, a postigla ga je u četvrtoj seriji finala. Bio je to hitac koji je pomeo konkurenciju koja je bila u čudu.
"Još ne vjerujem! Zaslužila sam ovo, borila se, htjela sam pokazati da se nisam zasitila finalom, pokazala sam da se mogu boriti s najboljim atletičarima svijeta. Mama, tata, zlato ide doma", bile su prve reakcije zlatne Sare za HRT nakon finala.
Imala je treće vrijeme kvalifikacija, mnogi su vjerovali da može, ali možda najviše ona sama.
"Iskreno, kad uđeš u finale, mora ti biti cilj medalja. Zato se borimo. Cilj je bio rekord, ali ovo je bilo jako daleko.''
Na tribinama košarkaši i njena velika podrška Sandra Perković. Sara trenira u Celju, trener je Slovenac, a baca s kopljima svoje kolegice.
''Nikad ne bacam više na treningu nego na natjecanju. Zahvalila bih se svom treneru koji sad plače kao nikad u životu. Zahvalila bih se svima, moja sparing partnerica mi je bila velika potpora. Hvala svima, Sandri, treneru i košarkašima koji su me ovdje bodrili.''
Sandru obožava.
''Jedna je Sandra Perković, jedna i jedina. To je legenda i kraljica hrvatskog i svjetskog sporta. Ja sam još tu, ja moram puno raditi. Nisam još svjesna ovog. Odgovaramo si Sandra i ja, super smo si, jedna je Sandra. Ja sam Sara.''
Trener Andrej Hajnsek bio je uzbuđeniji od nje, suza je pala, ali on je plakao.
''Trener mi je tata broj 2, brine o meni 0-24 i ima olimpijsku pobjednicu. Nismo to očekivali, znam koliko smo se mučili. I znam da dolje svi Slovenci feštaju, blagoslovljena sam jer imam takve ljude oko sebe.''
Njen put bio je težak, baš kao onaj jedriličara, ma većine onih koji nisu nogomet i veliki sportovi.
''Ima puno odricanja, sport je takav. Da nema mojih roditelja ne bih uspjela, da nema trenera i svih koji su navjali za mene, ne bi bila tu. Treba gristi i ne treba se predavati. Bit će još više odricanja i ovo je jako veliki motiv za dalje.''
