Ispraćeni su na Olimpijske igre kao junaci od kojih se nije očekivao nikakav rezultat. A oni sami spominjali su kako bi četvrtfinale bio novi veliki podvig, za neke čak i senzacija. No, ti momci mogu i više od toga, a to znaju i sami. Oni su neka nova košarkaška vrsta. Ona koju smo čekali godinama. Bez obzira tko bio u sastavu, jer Hrvatska je prijašnjih godina na papiru imala i puno bolje momčadi.
Acina Hrvatska igra s mudima. I ne samo to, ona vjeruje u pobjedu i kad je na minus 20 i kad je neće lopta. To je reprezentacija koja je u prve tri utakmice na olimpijskom turniru pobijedila europskog prvaka Španjolsku, umalo okrenula Argentinu i srušila domaćina Brazil. Da ne spominjemo kako su prije toga već pokleknuli Talijani i Grci. I neće biti posljednji.
Nismo htjeli upasti u euforiju nakon Torina. Ni nakon prve pobjede u Riju. Nećemo pretjerano ni nakon druge pobjede koja je otvorila vrata četvrtfinala. Za njih smo sigurni da neće upasti. No, u ovom trenutku Hrvatska igra ozbiljnu košarku. I trenutno izuzev Amerikanaca ne postoji reprezentacija kojoj se ne može suprotstaviti.
Najbolje od svega je što košarkaši igraju i dišu kao momčad. Od početka do kraja utakmice. Aco je posložio hijerarhiju, a igrači sve više vjeruju jedni drugima. Iskreno, ne pamtimo kad je Hrvatska ovako izgledala. Kad je kontrolirala utakmice, igrala agresivnu i kolektivnu obranu te pokazivala zube kvalitetnijima od sebe. U kontinuitetu. I ne namjerava se ovdje zaustaviti. Ali bit će zasigurno s obje noge na zemlji. Jer jedino tako može do ostvarenja sna. A okladili bi se kako to nije četvrtfinale.
Jedan od glavnih razloga preporođene Hrvatske je Bojan Bogdanović. Fenomenalni Babo za većinu izgleda poput brzog vlaka. Njegovo samopouzdanje je na vrhuncu i to je sasvim jedan drugi igrač od onog koji je lani igrao na Eurobasketu. Djelomično zato što je u naponu snage, za jednu NBA sezonu iskusniji i potpuno zdrav. Bogdanović koji može voditi Hrvatsku. Međutim, nije on jedini. Šarić je izrazito bitan za ovu reprezentaciju, on je njezina pokretačka snaga na obje strane parketa. Blokada na Gasolu još će se dugo pamtiti.
Uz njih dvojicu tu je još nekoliko ugodnih iznenađenja poput Planinića i Ukića. Centar hrvatske reprezentacije oduševljava svojom borbenošću i postavljanjem za skok, dok je s linije slobodnih bacanja precizan poput najboljih šutera. Kapetan je, pak, posebna priča. Nakon silnih omalovažavanja proteklih natjecanja, ali i konstantnog odazivanja u reprezentaciju već 12 uzastopnih godina, možemo reći da napokon igra najzreliju košarku u nacionalnom dresu.
Za Simona smo znali da je španer, no čekali smo Hezonju i njegovu drskost. Iako ima još dosta prostora za napredak i ponekad zna dignuti živce, trenutno je među najboljim šuterima za tri poena u Riju. I strašno motiviran da nešto napravi. Uostalom, kao i svih 12 koji su ovdje. U svakom trenutku spremni bodriti svoje suigrače pa makar ne zaigrali ni minute. E to je onda momčad.
Aco je doputovao u Rio s manjkom igrača u rotaciji, Hrvatska igra s praktično osmoricom, no to je nije spriječilo u naumi da dođe do barem jedne pobjede u prve tri utakmice. Dapače, stigla je nadomak četvrtfinala za koje već sada možemo reći da je na neki način osigurano. Nećemo se bojati prognozirati barem još jednu pobjedu, a onda se sve svodi na jednu utakmicu. Taj jedan okršaj koji se već bezbroj puta pokazao toliko kobnim kao da se na sami spomen nokaut faze odjednom sve promijeni. Ali ne ovdje.
Kako god završila ova brazilska priča, ovi momci zaslužuju naklon do poda. Oni će ove Igre završiti na dostojanstven način. Pa makar i ne napravili podvig. No, čisto sumnjamo da će svim idućim protivnicima biti lako s Hrvatskom. Sigurno će biti kidanja živaca, ali s ovakvom igrom i vjerom u sebe i nedohvatljivo će postati dohvatljivo. San će postati java. Neostvareni san koji čuči u njima. I zato budite spremni na besane noći, jer hrvatska košarkaška bajka ide dalje.
