Nakon spektakularne utakmice i pobjede nad Celtom, svjetski mediji natječu se u hvalospjevima Barceloni, Messiju Neymaru, Suarezu i ostatku društva. Vidjeli smo sjajne golove, „svemirski“ slobodnjak, lobove, asistencije, „rolanja“ i „oksford“ te izvođenje jedanaesterca koje su neki isprva proglasili epohalnim, prvi put izvedenim, a neki nisu ni znali je li to dopušteno, jer nikada nisu ni vidjeli nešto slično.
Rakitić nakon novog pogotka usporedio Pepovu i Enriqueovu Barcu
Mnogi domaći i inozemni mediji istakli su da je Messi ponovio Johana Cruyffa, što je točno, no netočno je da je veliki Nizozemac to prvi napravio. U nogometu je sve "izmišljeno" davno prije Cruyffa a kamoli Messija. „Rolicu s kreča“ patentirao je legendarni Belgijac Rik Coppens, još tamo 50-tih godina. Možda je netko to učinio i prije njega, ali ne postoji ni pisano a kamoli kamerom zabilježeno svjedočanstvo, dok za Coppensa postoji oboje. O tome se pisalo, a postoji čak i videozapis koji se može pronaći na Youtubeu. I sam Cruyff uvijek je znao istaći da je on za to davno prije čuo nego što je napravio.
Kažu da je Coppens „rolicu“ znao odigrati u prvenstvenim utakmicama, slično kao što je i Antonin Panenka „potezao“ „panenku“ u češkom prvenstvu, ali je slavna postala tek nakon što ju je „prodao“ Seppu Maieru u finalu Europskog prvenstva 1976., no kako su u to doba kamere snimale rijetke utakmice, Belgijac je morao sačekati jednu internacionalnu, ne odveć bitnu utakmicu.
Godine 1957. Belgija je igrala protiv Islanda, dosuđen je jedanaesterac za Belgiju i Coppens je odlučio ući u povijest. Odigrao je loptu u stranu, suigrač je utrčao i vratio mu pas za ubacivanje u praznu mrežu. Cruyff i Jesper Olsen su to ponovili na utakmici Ajaxa i Helmonda 1982., a kasnije i mnogi drugi. Ali i prije, jer je Peleov Santos krajem 50-tih gostovao u Belgiji, upoznali se se Coppensovim trikom pa su ga poslije koristili u Brazilu. Na našim prostorima znali su ga izvesti Šurjak i Jerković.
Messi i Suarez odigrali su jednostavniju varijantu, na stranu što je Suarez koju stotinku ranije utrčao i sudac je mogao poništiti gol, Urugvajac nije vratio loptu Messiju već je odmah zabio loptu u mrežu. Nekima ova „zezancija“ nije najbolje sjela, kažu da je to podcjenjivanje protivnika. Ne bismo se složili, jer u tom slučaju svaki štos, svaka finta, svaki tunel, elastico, sombrero ili „oksford“ mogli bi se tumačiti kao podcjenjivanje suparnika, a zapravo su esencija nogometa.
Uostalom, nije to ni lako izvesti, pitajte Roberta Piresa i Thierryja Henryja čiji je pokušaj 2005. neslavno propao. Prilično su se zacrvenili. Da bi trik uspio, potrebno je puno koncentracije i „tajminga“. I, naravno, riskirate da se osramotite.
Nogomet bez spektakla je kao jelo bez soli, bez okusa i mirisa, bljutavo i neprobavljivo. Upravo zbog takvih poteza nogomet jest to što jest, najljepša igra koju je čovjek izmislio. Da kroz povijest nije bilo igrača poput Pelea, Di Stefana, Garrinche, Cruyffa, Zica, Schustera, Maradone, Platinija, Van Bastena, Baggia, Ronalda ili danas Ronaldinha, Messija, Neymara i Cristiana, te klubova poput Santosa, Reala, Barcelone ili Bayerna, koji su oduvijek njegovali "jogu bonito" i čijim navijačima pobjeda bez spektakla ne znači previše, nogomet nikada ne bi dosegao status najpopularnijeg sporta.
Problem je što je danas sve manje spektakla i spektakularnih igrača pa nove generacije godinama ne vide štoseve i trikove koje je, recimo, Pele izvodio na svakoj drugoj utakmici. Prije je općenito spektakla bilo puno više, nekoć su igrači možda manje trčali, ali zato su mnogo više znali. Uostalom, nije li ona „lopta je brža od svakog igrača“ bezvremenska.
