.

 

Pitanje za milijun dolara: Zašto stalno emitiramo negativu?

  • Zagreb, 2012-09-12T15:00:43CEST
  • Autor:
  • Gol.hr News Sports hr_HR
  • 146 komentara

Prvi čovjek koji mi se obratio kada sam u srijedu sletio u Zagreb, učinio je to riječima: „Pa što je ono, Željko? Ona reprezentacija ne igra ništa...

 
 
 
 
Ivan Strinić i Darijo Srna (Foto: Marko Prpic/Pixsell)
Ivan Strinić i Darijo Srna (Foto: Marko Prpic/Pixsell)

Štimac siluje cijelu naciju svojim idejama. Kakav Radošević? Belgijska obrana nema pojma, trebali smo ih napasti i dati još koji gol. Kako onaj Vida može promašiti prazan gol? Očajni smo.“ Malo sam „ostao paf“ jer sam večer prije legao u krevet s uvjerenjem da je bod s Belgijom u gostima solidan rezultat. Nije senzacija, nije da baš moramo okrenuti janjca... ali ljudi, stanimo malo na loptu.

Četiri boda nakon prve dvije utakmice, posve je pristojan i zadovoljavajući učinak na početku kvalifikacija za Brazil. Istina, mogli smo ih imati i šest, ali da su se neki detalji samo malo lošije poklopili, mogli smo inkasirati tri (ili čak samo jedan) te gledati u leđa Belgiji i Srbiji i pitati se kako dalje? Stoga ne treba biti neskroman. U aktualna četiri boda ugrađen je i jedan s teškog briselskog gostovanja, pa barem za sada tu imamo prednost pred „crvenim vragovima“. Punu će vrijednost ovaj „3+1“ bod doživjeti ako ga u listopadskom mini-ciklusu ojačamo s još „3+3“, no o tom potom.

U komponiranju igre Igor Štimac vratio se utabanim Bilićevim stazama, što je pohvalno. Novi izbornik naslijedio je od prethodne garniture formiranu reprezentaciju, momčad koja ima glavu, rep i sredinu. Mijenjati nešto na silu i „preko koljena“ bilo bi kao da Tito Vilanova metne Iniestu na beka samo da bi bio drugačiji od Guardiole. „Švicarski poučak“ dokazao je da nema mjesta radikalnom prekrajanju fizionomije vatrenih, i Štimac je to prihvatio shvaćajući da za promjene koje misli napraviti treba više vremena i zajedničkih treninga. Za sada je najvažnije osvajati bodove.

Ipak, da je dovoljno svoj, i da ima „cojones“ dokazao je postavivši u početni sastav mladog Radoševića. Da smo izgubili, svi bi mu to nabijali na nos i pitali zašto nije igrao provjereni Vukojević ili Rakitić. No, Štimac je vjerovao u tinejdžera koji je tek ove sezone ozbiljno zaigrao prvoligaški nogomet u HNL varijanti. Vjerovao, pogodio i poslao poruku kako nitko nije pretplaćen na mjesto usastavu, odnosno kako svaki od pozvanih igrača ima šansu zaigrati. Taktički plus za stožer u izgradnji atmosfere u svlačionici, a da pri tome nije trpio rezultat.

U Belgiji smo izborili bod. Baš izborili, iskopali. Nismo do njega došli lepršavošću „europskog Brazila“, nego „elfovskim“ blokom i skokom, trkom, uklizavanjem, organiziranošću, disciplinom. U dijelovima utakmice smo patili jer je normalno da patiš kada je protivnik dobar i igra doma u sjajnoj atmosferi. A belgijska reprezentacija ima šlifa. Prije nekoliko mjeseci Slaven Bilić je u jednom neformalnom razgovoru kazao kako je to jedina europska reprezentacija koju bi on (osim dakako Hrvatske) volio trenirati. Potencijal je velik, Wilmotsov je zadatak izbrusiti dragulj tako da može otići na Expo u Rio de Janeiro.

Za sada je glavna razlika, i naša prednost, to što je Hrvatska više momčad od Belgije koja to tek treba postati. Inače, belgijski novinari kazivali su nam poslije utakmice da je ovo najbolja i najborbenija predstava njihove momčadi odavno. Ovakvi su bili kada su nedavno isprašili Nizozemce. A Hrvatska je došla do boda, i to bez svog najboljeg obrambenog igrača, Ćorluke. I to nam nešto govori. Šteta što je bilo nepreciznosti u igri, nedovoljno točnih dodavanja u situacijama kada smo mogli ozbiljno jurnuti prema golu. Šteta je što se na dijelu igrača (Modrić, Perišić) vidi da nisu u punoj natjecateljskoj formi jer mogli smo i bolje proći. Ali, rekli smo da nećemo biti neskromni.

Ono što bi svakako trebalo biti bolje jest atmosfera oko reprezentacije. Crnilo i negativa cure na sve strane. U trokutu HNS-mediji –navijači ima puno nerazumijevanja i sve stranice tog trokuta trebali bi se malo resetirati, razmisliti i biti spremni napraviti korak natrag. To da Štimac, Šuker ili Mamić nisu svakome simpatični, može se razumjeti. Ali potkopavanje, lansiranje lažnih vijesti, pljuvanje i priželjkivanje poraza, samo da bi se onda moglo rušiti ljude koji su na pozicijama, to doista nema smisla.

Zašto mi sve gledamo negativno, crno, od tri dobre i jedne loše stvari, izvlačimo uvijek ovu zadnju...? E, to je pitanje za milijun dolara! Hrvatska reprezentacija nije ništa više Šukerova, Štimčeva ili Mamićeva nego što pripada svakome od nas. Mi nemamo drugu. Ili će ovi momci koji sada nose hrvatske dresove proći na SP, ili nas tamo neće biti. A Belgijanci jako dobro znaju, kako je ne biti ni na jednom velikom natjecanju čak deset godina. I zato ludo euforično podržavaju svoje momke. Gdje smo se mi izgubili?

  • Ispiši
  • Ocijeni:
  • ( glas(ova))


Anketa

Tko će u finale Lige prvaka, Mandžo ili Modrić?