Pobjeda nad strahom početak je mudrosti, poznata je izreka američkog filozofa Bertranda Russella koju nogometaši Rijeke i njihov trener očito još nisu usvojili.
Riječani su opet šutke pali na Maksimiru, praktički bez ispaljenog metka, opet su ispali „zečevi“, bez namjere da ikoga uvrijedimo. Kako su igrali stječe se dojam da su se predali već na naplatnim kućicama. Nije im prvi put, što znači da nisu izvukli pouke iz prijašnjih poraza. Pet bodova nije nenadoknadiv zaostatak, ali nemojmo se lagati, prilično je jasno da titula prvaka za njih ostaje nedosanjani san, barem još jednu sezonu.
Istina, Dinamo je još uvijek kvalitetniji, bolji, ali ne toliko da bi tako lako dolazio do ključnih pobjeda. Rijeka još uvijek nije izgradila srce prvaka, još uvijek joj nedostaje „petlja“. Amerikanci bi rekli „no guts, no glory“. Tako kratko, a tako jasno.
Keku nedostaje više hrabrosti
Nema sumnje da je Matjaž Kek vrlo dobar trener, vjerojatno najbolji u HNL-u, no ima jednu „falingu“: preveliki je ziheraš, „štreber“ koji teško izlazi iz kalupa, šablone koju je zacrtao i prije no što je sezona počela. Ne kažemo da je to nužno loše, takav pristup mu je, uostalom, donio rezultate; slažemo se da se u igri mora znati red i poredak, određeni automatizmi moraju postojati, ali da biste se popeli na Olimp, da biste preskočili najvišu prepreku, morate u ključnom trenutku preuzeti rizik, otpustiti kočnice, upustiti se u „fajt“, pa što narod kaže „kome opanci, a kome obojci“.
Ako želite u „veliki finale“, ne možete se dovijeka skrivati, jednom morate izaći na megdan. Kada se „potučete“ i izgubite, barem vam nije krivo, jutro poslije možete se mirno pogledati u ogledalo, bez grižnje savjesti i kajanja. Kada se Riječani riješe straha, koji im očito veže noge, kada dođu s više odlučnosti i hrabrosti, možda će na Maksimiru imati više šansi, a do tada će prolaziti slično kao danas. I neće im pomoći ni pet Gavranovića.
Soudani još uvijek najbolji igrač Dinama
Dinamo nije odigrao ništa posebno, a za ovakvu preplašenu Rijeku ni ne treba mu bogzna kakva igra. Derbi je opet riješio a tko drugi nego El Arbi Hillel Soudani. Već godinama tvrdimo da Dinamo bez njegovih golova ili asistencija jako teško dolazi do pobjeda u jačim utakmicama. U kakvoj god formi bio, kako god izgledao, koliko god nemotiviran bio, koliko god šansi promašio u nekim utakmicama, Soudani je još uvijek najbolji igrač Dinama. To odavno tvrdimo i ostajemo pri tome. Ćorić, Pjaca ili Brekalo vjerojatno će jednog dana prerasti Alžirca, no taj dan još nije stigao.
Soudani je igrač odluke i glavna prevaga Dinama u odnosu na ostatak konkurencije u HNL-u. OK, neke će utakmice odigrati s pola gasa, izgledat će odsutno, nezainteresirano, nikako, ali vrijedi ga imati u momčad samo zbog tih šest-sedam utakmica kada se lomi prvenstvo ili prolazak u Ligu prvaka.
Mamićeva 'pila naopako'
Sve to jako dobro zna i trener Dinama Zoran Mamić. Nakon utakmice sa Zagrebom, najavljivao je da će ostaviti Soudanija na klupi, ali iz zrakoplova se vidjelo da se radi o „pili naopako“. Morao bi biti suicidalan i potpuno nekvalificiran za trenerski posao da u ključnoj utakmici prvenstva takvog igrača izbaci iz sastava.
Sa samopouzdanjem koje će mu sada porasti do neba, Dinamo će do kraja sezone najvjerojatnije lako obraniti pet bodova prednosti. To je oklada protiv koje će se malo tko okladiti.
