Jednoj veličanstvenoj eri došao je kraj. Tim Duncan otišao je kao jedan od najvećih koji su ikad igrali ovu igru. Najveća 'četvorka' svih vremena. Bez obzira što nije bilo fanfare ili turneje kojom bi se oprostio. Što nije bilo reflektora ni posebne parade. I što nije bila potrebna ceremonijalna predstava kojom bi se prikazala njegova veličina. Jednostavno je nakon 19 godina rekao zbogom. Na Timmyjev način. U tišini, kao što je i sve ove godine ostavljao svoj pečat u San Antoniju. Ali ostavština koju je ostavio je bezvremenska.
Kultura pobjeđivanja
Od kad je prvi put stupio na parket pa sve do danas zračio je jednakom energijom, predanošću i kontinuitetom. Superstar netipičnog stila koji je bio sve samo ne prototip današnje zvijezde. Nije bio atraktivan na parketu, privlačio medije izvan njega ili mario za svoj brend. Bio je samo jedan od 12-orice, uvijek se spreman žrtvovati za suigrače. Sa samo jednim ciljem - pobjedom. To je bio njegov brend, kultura pobjeđivanja. Jedino mu je do toga i stalo. Moderni Bill Russell. S nesebičnim stilom igre i kulturom rada kojima je samo mogao biti primjer drugima.
Zbog tog jedinstvenog stila teško će više biti novog Duncana. Nisu ga bezveze zvali Mr. Fundamental. Od svoje prepoznatljive tehnike šuta do spore i metodične post igre 'ubijao' je tiho više od desetljeća i pol. I strpljivo gradio svoju piramidu uspjeha. Unatoč tome što nije bio tip igrača zbog kojeg bi ljudi platili veliki novac da ga vide izvan parketa, znao je kako suigrače učiniti boljima. Znao je pobjeđivati. I znao je voditi, jer nitko ne može reći da je slučajno 19 sezona zaredom ušao u playoff i pritom postao jedini igrač koji je osvajao naslove u tri različita desetljeća. Neponovljivo.
Duncan je prostudirao igru do njezinih osnova. Koliko je samo puta svojim sustavom znao devastirati protivnika. Ali i na prvi pogled jednostavnim rješenjima pronaći put do koša. Bilo predasistencijom, asistencijom ili samim ubačajem. Nije znao trčati ili visoko skakati, ali znao je sve razoružati svojim osnovama. To je ono što je Timmy činio. Svoje nedostatke nadoknađivao je temeljnim vještinama koje su bile savršene.
Mijenjao je igru, a da igra nije mijenjala njega
Radio je i trenirao u godinama dok je mnoge već slava lupila u glavu. Dolaziti u 30-ima svaki dan na trening i raditi školu trčanja, poprilično dosadnu i monotonu vježbu, a sve kako bi produljio svoj igrački vijek, još je jedna Duncanova specifičnost. I obilježje njegove dugovječnosti. Bez toga, ali i svakodnevne predanosti ne bi došao do toga da i pred kraj karijere igra važnu ulogu u Spursima. Nerijetko i krucijalnu. Mijenjao je igru, a da pritom igra nije mijenjala njega. I tako svih 19 godina.
Ostvario je jednu od najvećih karijera u povijesti NBA-a i kupio besmrtnost. A da pritom nije ganjao pohvale i priznanja. Postavio je Spurse na košarkašku mapu, donio im pet naslova prvaka i ostavio ih u situaciji da mogu nastaviti pobjeđivati i bez njega. Pokazao im je što se sve može odanošću i izvrsnošću na parketu. Ništa ga nije moglo slomiti, ni vrijeme, ni promjena igre. Neprestano se vraćao i prkosio onima koji su ga spremali u mirovinu. Pa tako i prije dvije godine kada je uzeo posljednju od pet titula nakon tragičnog poraza u finalu sezonu prije. A to mogu samo mentalno najjači.
Bio je San Antoniov modus operandi. Zbog njegove dosljednosti i perfekcije Spursi neće morati krenuti ispočetka. Oni su tamo gdje ih je Duncan i ostavio. Na vrhu, kao top destinacija za slobodne igrače i sve one koji imaju želju iskusiti najbolju momčadsku košarku na svijetu. Za njih nema brige u godinama koje dolaze, a na tome će mu biti vječno zahvalni.
Momčad uvijek na prvom mjestu
Možda nije bio popularan poput nekih drugih veličina njegovog renomea, možda nije navukao tisuće klinaca da počnu igrati košarku, no jest osvojio srca mnogih koji su uživali u njegovoj igri. Baš kao i svojih suigrača, koji o njemu imaju samo riječi hvale. Nevažno koliko dugo s njim igrali. Utisak koji je Duncan ostavio na njih i samu igru, njegova je najtrajnija ostavština. Univerzalno cijenjen i obožavan, čak i među protivnicima. Njemu nije bilo važno je li njegov dres bio među najpopularnijima ili prodavanijima. On je pričao na terenu, a tu se stječe ugled. Na terenu se postaje faca.
''On je obitelj, on je u obitelji najvećih visokih igrača svih vremena'', napisao je Shaquille O'Neal odmah nakon što je saznao da se umirovio i stavio ga u istu kategoriju s Larryjem Birdom, jer oboje su imali čeličnu volju i mentalitet pobjednika.
Stoički je prihvaćao krize i poraze, ali i Popovicheve odluke koje nisu uvijek bile ispravne. Duncan nije bio jedan od onih koji je sipao gnjev nakon utakmice, štoviše, branio je poteze s kojima se i nije morao nužno slagati. I nije se mijenjao, prihvaćao je ono što je smatrao najboljim za momčad. Bio je spreman podmetnuti leđa za bilo koga. Dobri duh u svlačionici i prvenstveno gospodin, a danas je takvih sve manje.
Košarka mu samo može biti zahvalna. Da nije bilo uragana Huge, koji je uništio jedini olimpijski bazen u njegovom Saint Croixu na Djevičanskim otocima, možda bi danas slušali o Duncanu plivaču. Vrlo vjerojatno. Ne sumnjamo da bi i tamo ostavio trag, no hvala mu što je odabrao košarku i pokazao koliko može biti prekrasan sport, što je trajao sve ove godine i iznova nas učio osnovnim vještinama. Malo je onih koji ga nisu voljeli, jer on je igrao igru koju je vrijeme zaboravilo. Znamo da mu nećemo nedostajati, ali on će itekako nedostajati nama.
